Demokracija ne znači samo jednakost i ravnopravnost, nego i odgovornost za opće stanje u društvu. Nažalost, sve se više primjenjuje ponašanje: »kada je nešto dobro, zaslužni su samo neki, a kada je loše, krivi smo svi mi«. Primijenjeno na sadašnje društvene i političke odnose, takvim se razvodnjavanjem odgovornosti i njezinim prebacivanjem na sve izbjegava stvarna odgovornost.
Prisjetimo se samo prvih komunističkih revolucija, koje su se pretvarale u staljinističke diktature. Nakon toga ništa bolje nisu prolazila ni oslobađanja afričkih kolonija, od kojih su neke prije pedesetak i više godina, postavši »slobodnim« državama, privremeno dobile svoje kraljeve ili careve. Nije isto, ali je slično i s promjenama vlasti u nekim južnoameričkim državama. Slična opasnost postoji i za novonastale države nakon simboličkoga pada Berlinskoga zida. Sve takve i slične anomalije potvrđuju da se u povijesti ništa ne može preskočiti.
Analizirajući današnje probleme u Hrvatskoj, koja je postala samostalna i suverena država, mora se također upozoriti na neke sličnosti, ali i neke posebnosti. Prije svega zasluga za ostvarenje vjekovne želje Hrvata za vlastitom državom ponajprije pripada prosječnomu građaninu koji se kao pojedinac (seljak, radnik, obrtnik, intelektualac, športaš, gastarbajter, iseljenik i sl.) našao u ulozi branitelja i dragovoljca te nesebično i uz velike žrtve, ali i odricanja, ostvario svoju državu. Međutim posebnost Hrvatske u odnosu na afričke i latinoameričke države jest u tome što je Hrvatska prije sedamsto i više godina imala svoju državu i što je »Pacta conventa« produžila ideju hrvatske državnosti tijekom čitave povijesti do danas. Čak je i u Ustavu bivše SRH potvrđen taj kontinuitet te preuzet u prvi Ustav Republike Hrvatske. Dakle Hrvatska nije u svoju današnju državnost uskočila iz rodovsko-plemenskoga uređenja niti je išta »preskočila«.
Zato nema pravo ni jedna skupina, a ni politička stranka, samo za sebe prisvajati zasluge za ostvarenje države niti sebe pretvarati u poseban stalež i to još posebno naplaćivati. Dakle svojatanje zasluga »samo za sebe« ima često namjeru i prisvajanje povlastica samo za sebe, dok se istodobno kada su u pitanju neki promašaji odgovornost pokušava poopćiti.
Takvo ponašanje, »odgovornost podijeliti, a zasluge prisvojiti«, uz eventualno dodavanje materijalnih koristi na račun i teret svih ostalih, nije moralno. Prisvojene koristi moraju biti utemeljene na materijalnim mogućnostima ukupnoga gospodarstva, jer u protivnom stvaraju nepravde, makar su utemeljene i na zakonima. Te pojave treba uočavati i na njih upozoravati. Na to nas posebno obvezuje trenutačno stanje nastalo zbog požara i opće političke situacije kao posljedice sukoba u Ukrajini i na Bliskom istoku.
Radi razumijevanja stanja valja također podsjetiti na činjenicu da su u proteklim povijesnim okolnostima mnogi hrvatski građani imali želju i hrabrost sudjelovati u ostvarenju ponovne uspostave davno izgubljene države i da časna uloga treba sudionicima toga povijesnoga događanja biti na ponos i diku. Međutim pritom se također ne smije zaboraviti da je hrabrost za tu povijesnu i časnu ulogu imala svoje izvorište i temelj u općem raspoloženju naroda, dakle svih ostalih građana.
Hrvatski narod i ostali građani Hrvatske znali su što žele, a zasluga je onih koji su ga poveli u tome što su odmah prepoznali te želje kao znakove vremena i tako zajedničkom organiziranom akcijom ostvarili taj cilj.
Domovinski rat, razaranja i žrtve svih nas, a osobito dragovoljaca i branitelja te prognanika i izbjeglica, ne dopuštaju ničiju posebnost, često obilježenu ohološću i bahatošću pojedinaca u ponašanju i svojatanju nekih posebnih zasluga. Neke društvene skupine, a osobito seljaci, koje danas nazivamo poljoprivrednicima, osjećaju se zaboravljeno i ostavljeno ili prepušteno nemilosrdnim trgovačkim posrednicima na milost i nemilost. Koristeći se propisima, administracija kao da nenamjerno »izluđuje« poljoprivrednike i općenito ruralne sredine (Lika, Slavonija, Banovina). Provode se neshvatljive reorganizacije i uvode beskorisne evidencije. Uvozom jeftinijih stranih, ali problematičnijih poljoprivrednih proizvoda dovodi se seljaštvo u položaj nekonkurentnosti. Naime jeftinija ulaganja i organiziranost seljaštva na Zapadu čini zapadnoga poljoprivrednoga proizvođača konkurentnim, neovisno o tome je li on farmer ili mali obiteljski poljoprivrednik.
Hrvatski seljak zbog svoje ljubavi za zemlju ostaje faktično ucijenjen. On nema izbora i ostaje ondje gdje jest ili se iseljava. Zato se osjeća i dalje usamljen i neshvaćen u svojim problemima. Slično je i s ribarima.
Posljedice su takvoga stanja gubljenje nade, ne sklapaju se brakovi i ne stvaraju se nove obitelji, pa i kao narod postajemo sve stariji, a zbog starenja »ugrožava« se budućnost naroda. Ako se tako nastavi, Hrvatska bi mogla ostati samo kao geografski pojam.
Unatoč tomu sve je češća tendencija da se neke manje skupine polako izdvajaju i osiguravaju svoj materijalni položaj izglasavanjem posebnih zakona s posebnim pravima samo za sebe. Sve te posebne društvene skupine pokušavaju naplatiti svoje zasluge i žrtve ili svoju posebnu povijesnu ulogu ili dajući si osobitu važnost u današnjici. Naizgled sve opravdano iako to nije tako.
Zato uočavanje povlaštenih izdvajanja raznih skupina treba biti prokazivano. Kod toga ne treba tražiti političke poruke, što će neki, osjetivši se povrijeđeno, pokušati tako protumačiti. U takvim kritičkim zapažanjima treba se voditi načelima moralnosti, socijalne pravednosti i opće solidarnosti. Mjere štednje u radnom, mirovinskom i zdravstvenom osiguranju i socijalne skrbi moraju biti popraćene odgovarajućim mjerama štednje i poreznih opterećenja, razmjerno onomu što imaju.
Objava STALEŠKA PITANJA »Odgovornost podijeliti, a zasluge prisvojiti« pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
