– Hej, deda, što to znači »korteo«? – došao mi prošlog tjedna unuk osmaš s aktualnim pitanjem. Umah mu poželjeh dnevnopolitičkim jezikom odgovoriti: »Veliko podmetanje i velika glupost!«, ali vidjevši da mladac iskreno pita ne znajući značenje riječi korteo, protumačih mu da taj talijanizam izvorno po starinski označava pogrebnu povorku, a da novodobni »navijački korteo« podrazumijeva zajednički hod iliti marš navijača ulicama prema stadionu. Malo se zbunio pitajući me ne znači li »marš!« nešto drugo, ali onda je, mudro djedovo dijete, zaključio kako su dakle, »torcidaši povezali oba značenja u jedno«. Zadovoljan svojim jezično-obrazovnim djelovanjem i nehotice se prisjetih kad je jedini nogometni srebrni izbornik zlatna imena prvi put u izjavi nakon utakmice spomenuo riječ »poniznost«. Morali su mnogi po rječnike da vide što znači ta riječ pa ni tada nisu pravo shvatili da nema veze s »poniženjem« ili »ponižavanjem«, a neki od onih koji su ga ispratili »sapunajući mu dasku« i »podmećući klipove« (ni te fraze moj unuk ne razumije), sve do danas nisu shvatili značenje poniznosti… Neke riječi, valjda, ne pripadaju ovomu vremenu? Ćudorednost, milosrđe, pokornost ili pak nezasitnost, gramzivost, pustopašnost… Upitajte malo svoje vršnjake i vi stariji (malo mlađi od Abrahama) znaju li što znače te riječi. Možda sastavite »mali rječnik starih novih riječi«? S mlađim naraštajima učas ćete doći do velikoga sveska, možda dvotomnih knjižurina nepoznatih i(li) zaboravljenih riječi! Jer oni »spikaju« i »chillaju« i nije njihov »cup of tea« sad tamo neki hrvatski učiti. Najmlađi mi unuci ne znaju ni što znači »strpljivost« jer histeriziraju kad tijekom omiljena im filma ili serije moraju brzinski daljinskim par sekundi prematati prekobrojne TV reklame, i ne sanjajući kako je njihov djed za novi nastavak »Bonanze« morao čekati cijeli tjedan! Nije se tada moglo »vraćati« i »premotavati«, ni gledati ponovno, mogao sam samo ponizno čekati i moliti Boga da istoga dana na drugom od dva programa ne bude nešto što će gledati odrasli. Gledam ih dok gutaju tupave sinkronizirane crtiće i serije (da ne bi slučajno vježbali čitanje), iz kojih se prelijeva preobilno siromaštvo jezika. »Dvije šake« riječi, nekoliko doskočica, i to se vrti i ponavlja sve dok ih ne hipnotizira. »Znaju« malci što je »tolerancija«, ali ne i »popuštanje«; znaju da imaju »dječja prava«, a nepoznata im riječ »odgovornost« (»To je ono kad odgovaram u školi?«). Pa što im ne bismo onda s pedagoških visina, za svaki slučaj, još izbacili s mature pisanje eseja o književnim djelima prepunim »nepoznatih« riječi? Što da mlade mučimo »arhaičnim«, starinskim, sigurno i suvišnim izrazima? Nek’ pišu svojim šeraju, nek’ »šeraju«, »lajkaju«, »dilaju«, »apgrejdaju«, »četaju« (ovo čine i neki starci), nek’ slobodno izraze svoju emocionalnu, intelektualnu i svaku širinu, može i vukovskim pisanjem anglizama jer sve su to već »naše riječi«. Čemu da se brinemo kad će naši mladi sutra, poput najboljih svjetskih vratara, imati za leđima »klin šit«!?
Objava STARE NOVE RIJEČI Bez čitanja do zrelosti? pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
