Ima li išta da je Bogu nemoguće? Za najbistrije umove – one anđeoske – to je pitanje tek retoričke naravi, čak i ako Božja čudesa nadilaze svaku ljudsku logiku. No kao »vječni um« ni čudesni Bog ne može protiv logike. Najjasnije to očituje nesvladiva sloboda kojom i anđeli i ljudi odbijaju Božju ljubav. Budući da »nije dostojno Providnosti da oskvrne narav«, kako je primijetio Dionizije Areopagitski, Bog »nikoga ne privlači silom ili nuždom«, tumači Ivan Zlatousti. Pa iako Augustin razabire da Bog »djeluje u srcima ljudi da im se volja prikloni kamo god on hoće«, Franjo Saleški proniče da Božja milost »pritišće, ali ne tišti našu slobodu, eda upravo po djelovanju njezine moći mognemo prihvatiti ili odbiti njezine pokrete«. S pravom je stoga naučavao Pio XII.: »Krist treba svoje udove!« Doista, čini se da su tek teolozi i mistici novijega doba pojmili čudo Božje nemoći. »On kao da nam se prepušta na milost«, primjećuje Terezija od Djeteta Isusa, a njezin sunarodnjak Charles Peguy pojačava: »Sve sam žrtvovao, veli Bog, iz čežnje da me voli čovjek u slobodi!« Koliko god ta misao bila svježa, toliko je i drevna: pjesničko joj je ruho otkao još sv. Roman Melod.
Pjesničku veličinu sv. Romana i više od nadimka »Teoretor« – Bogozborac – ocrtava činjenica da mu se opravdano pripisuje autorstvo Akatista Bogorodici. Riječ je o jedinom liturgijski očuvanu kondaku, propovjednom dijaloškom hvalospjevu u strofama s akrostihom i refrenom. Ako ta neobična pjesnička vrsta, nastala povezivanjem sirskih književnih tradicija, i nije Romanov izum, on joj je dao kanonski oblik. No ako Akatist nesumnjivo jest najuzvišenija marijanska molitva kršćanskoga Istoka, pjesnikovu nutrinu ipak zornije dočarava kondak naslovljen tek kao »Romanova molitva«. Za razliku od desetaka drugih sastavaka, svetac u njemu ne ritmizira postojeće propovijedi, a zarad iskrenosti pred Bogom napušta i narativnu dramatičnost i bogatu figuralnost. Umjesto toga u proimionu, refrenskom uvodu kondaka, on zapodijeva razgovor s »pustom dušom« – svirepom koliko i jalovom, vlastitom koliko i svačijom. No u biblijskim ulomcima za kojima poseže Roman vazda »razmatra i rasuđuje« nešto dublje, pa tako i u božanskom htijenju »da se svi ljudi spase« otkriva neizvjesnu čežnju njegova srca. Srca kojemu je nemoguće ne ljubiti.
da će doći onaj čas kad ispitat će te Strašni Sudac;
i dok tako motriš, istom u pamet dozovi
koliko duboko uzdisaše onaj carinik i u kakav plač je udarila ona bludnica.
A k pobožnosti kad prispiješ, zazivaj svog Gospoda:
po molitvama svetih, Bože moj, oprosti mi,
ti što toli čezneš da se spase ljudi – svi ako je moguće.
Objava ŠTO JE BOGU NEMOGUĆE? Refren Romana Bogozborca pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
