Početkom svibnja 1945. godine šesnaestogodišnji Zagrepčanin Zvonimir Punčec nije se razlikovao od mnogih svojih vršnjaka. Sklon avanturama i mladenačkim igrama, zajedno s prijateljem Mladenom 8. svibnja zaputio se u Maksimir, gdje su se dječaci namjeravali čamcima voziti po jezeru. Vlasnici čamaca – iz dječacima možda i nepoznatih razloga – tih su dana iznenada napustili grad. No umjesto igre na jezeru, mladiće je na ulazu u park dočekala partizanska postrojba. Zvonimiru su partizani naredili da bježi, no malo nakon toga začuo se pucanj. Metak iz puške pogodio ga je u srce i na mjestu usmrtio.
Potresna sudbina mladića Zvonimira, koju je pomno rekonstruirao p. Božidar Nagy, o kojoj se više može doznati u nedavno objavljenu zborniku »Zagreb 8. svibnja 1945. i posljedice«, ponavljala se u Zagrebu krvavoga svibnja 1945. na tisuće puta. Nastavila se i u krvavom vihoru bleiburške tragedije, gdje su partizanski egzekutori zatekli upravo civile i vojnike poražene NDH koji su bijegom iz Zagreba i drugih dijelova kontinentalne Hrvatske upravo pokušavali izbjeći nasilje i smrt.
Iza desetljeća jugoslavenskoga komunističkoga režima ostala je podulja zločinačka bilanca. U nju se uklapa i Goli otok, egzekucije hrvatskih političkih emigranata, progoni, zatvaranje i ubojstva katoličkih svećenika i visokih crkvenih dostojanstvenika… Postojale su, doduše, i faze jugoslavenske povijesti u kojima je dolazilo i do popuštanja političkoga pritiska. Razina represije možda nije bila ista tijekom prvih poratnih godina i sredinom osamdesetih. No režim je do svojega raspada 1990. bio konzistentan u nastojanjima da nad društvom uspostavi potpuni politički nadzor. Događalo se, zapravo, ono što su i na primjerima drugih komunističkih zemalja opisali inozemni povjesničari i politolozi – faze totalitarizma visokoga intenziteta smjenjivale su se s fazama totalitarizma niskoga intenziteta.
Iz perspektive suvremene Hrvatske, koja je demokratski uređena zemlja, koja svoju pripadnost zapadnomu civilizacijskomu krugu potvrđuje i po članstvu u Europskoj uniji i NATO savezu, valjalo bi napokon početi preispitivati što se doista želi slaviti Danom antifašističke borbe 22. lipnja.
Državnim se blagdanom komemorira 22. lipnja 1941., kada je u šumi Brezovici kod Siska osnovan tzv. Prvi sisački partizanski odred, iz kojega su se navodno diljem hrvatskoga prostora počeli spontano organizirati partizanski odredi. Prva razina problema leži u činjenici da se uzdizanjem toga datuma u rang državnoga blagdana prešućuje činjenica da je partizanskim pokretom od početka rukovodila Titova komunistička partija. I od početka je taj pokret smjerao jednomu cilju – revolucionarnomu osvajanju vlasti i uspostavi komunističke diktature, bez obzira na to koliko bila visoka cijena u ljudskim životima. Stoga se ni prvi organizirani partizanski odred u Brezovici ne može tek tako smatrati istovjetnim svim onim pokretima otpora fašističkoj i nacističkoj okupaciji kakvi su se u vrijeme Drugoga svjetskoga rata javljali diljem Europe. Antifašizam Titova partizanskoga pokreta nije u svojim krajnjim političkim dosezima postao antitotalitarizam.
Proslava 22. lipnja kao Dana antifašističke borbe problematična je i zato što se još uvijek pouzdano ne može reći što se toga datuma 1941. godine događalo u šumi Brezovici kod Siska. No čak i ako se po strani ostave i neke faktografske nejasnoće, ostaje ključno pitanje zašto se spomenuti početak ustanka dogodio baš 22. lipnja?
Odgovor možda leži u činjenici da je upravo 22. lipnja 1941. započela Hitlerova operacija »Barbarossa«, napad na Staljinov SSSR. Staljin je tim napadom bio osupnut jer su prema stavkama tajnoga pakta Ribentrop-Molotov od 1939. nacistička Njemačka i Sovjetski Savez bili u političkom i vojnom savezu. U novoj situaciji, kada je njemačka vojska punom silinom počela prodirati na ruski teritorij, vodstvo SSSR-a moralo je pod krinkom spontanih narodnih ustanaka mobilizirati svoje »satelitske« komunističke partije u zemljama pod njemačkom okupacijom ili pod kontrolom saveznika Njemačke. Takav je poziv nedvojbeno morao biti upućen i Titovoj komunističkoj partiji, jednoj od najvjernijih Staljinovih »satelitskih« partija.
Dan antifašističke borbe na datum 22. lipnja počeo se slaviti s hrvatskim osamostaljenjem. Početkom devedesetih, u najdelikatnijim fazama hrvatske borbe za nezavisnost, kada je bitku trebalo vojevati ne samo na oružanom planu, nego i na onom diplomatskom, uvođenje 22. lipnja kao Dana antifašističke borbe može se smatrati činom političkoga pragmatizma predsjednika Franje Tuđmana. Eksplicitnim svrstavanjem mlade Hrvatske uz bok zemalja koje su tijekom Drugoga svjetskoga rata činile tzv. antifašističku koaliciju otvarala su se i određena politička vrata.
Pokazalo je to i ranije Tuđmanovo političko djelovanje, u vremenu dok je nastupao kao istaknuti jugoslavenski disident. U Americi, kao i u političkim krugovima drugih zapadnih zemalja, Tuđman je kao general partizanske vojske, a time i kao član tabora koji je u Drugom svjetskom ratu porazio sile Osovine, bio draži sugovornik od, primjerice, nekih predstavnika hrvatske političke emigracije koji su svoj politički kapital i nazore vezivali uz Nezavisnu Državu Hrvatsku.
No iz suvremene hrvatske perspektive ostaje bolno što se praiskon »tradicije« antifašizma vezuje bespogovorno uz partizanski pokret iza kojega je stajala komunistička partija. Jer na prostorima današnje Hrvatske puno prije Drugoga svjetskoga rata okupio se možda i prvi među svim »antifašističkim pokretima« u Europi. Bila je to skupina čiji je član bio Vladimir Gortan i koja se u Istri 1929. usprotivila fašističkomu kvaziparlamentarnomu plebiscitu, koji je trebao utvrditi navodnu pripadnost Istre fašističkoj Italiji. A premda su i Gortana, kao žrtvu fašističke Italije, u vrijeme komunističke Jugoslavije svrstavali u kontekst partizanskoga pokreta otpora, zapravo i ne postoje neki konkretniji dokazi koji bi potvrdili da je Gortan uopće bio član ili privrženik komunističke partije. Kao i kod mnogih mladića koji su u jeku talijanske okupacije u raznim dijelovima Istre, hrvatskih otoka i Dalmacije u vrijeme Drugoga svjetskoga rata pristupili partizanskomu pokretu, Gortanova ideološka profiliranost vrlo se vjerojatno nije temeljila na klasnoj borbi, nego na jednostavnom hrvatskom rodoljublju.
Objava ŠTO SE ZAPRAVO ŽELI SLAVITI DANOM ANTIFAŠISTIČKE BORBE? Antifašizam Titova partizanskoga pokreta nikada nije bio i antitotalitarizam pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
