Nema nijednoga sustava misli koji bi poput katolištva počivao ne na širenju spoznaje, nego na njezinu produbljivanju; ne na postavljanju novih pitanja, nego na proživljavanju novih odgovora. Jedno od takvih pitanja koja se vjekovima produbljuju jest što znači biti svećenikom. Nenadmašno je to ocrtao Grgur Nazijanski: »Djelokrug je našega umijeća podati duši krila, izbaviti je od svijeta i predati Bogu.« Njegov imenjak Grgur Veliki niz je metafora prerekao u popis zahtjeva: ravnatelj duša mora biti čovjek čiste misli i uzorna djela, obzirne šutnje i korisna govora, blizak svima sućuću i iznad svih izdignut razmatranjem, poniznošću drug dobrima i revnošću krut prema porocima. Bernard iz Clairvauxa zabilježio je pak identitete vrhovnoga svećenika: on je »učitelj neukih, utočište ugnjetenih, zagovornik siromaha, nada bijednika, zaštitnik sirota, sudac udovica, oko slijepima, jezik nijemima, štap ostarjelima, osvetnik opakima«. Svemu tomu prethodi uvid Ciprijana iz Kartage: svećenik prinosi istinsku žrtvu Ocu kada je prinosi po uzoru na Sina. Da to neizbježno uključuje i žrtvu vlastitoga života, pjesmom je shvatio i mukom prihvatio sveti Roderik Aguilar Alemán.
»Ja sam svećenik!« To je bila sva identifikacija koju je – ostavši sam u skloništu da bi spasio bogoslove kojima je prijetila smrt – vojnicima Federalne vojske ponudio jedan od 25 meksičkih Mučenika Krista Kralja. Bilo je to dovoljno da ga objese o stablo manga nagoneći ga da uzvikne: »Živjela vrhovna vlada!« No kad su stegnuli uže, svećenik je na pitanje: »Živio tko?« uzvratio: »Živio Krist Kralj i Gospa Guadalupska!« Ustrajnost kojom su mučitelji ponavljali torturu kao da nagoviješta da su provjeravali istinitost stihova koje je Alemán zabilježio upravo u progonstvu. Makar povjesničari nisu suglasni treba li »Pritužbu prognanoga svećenika« pripisati upravo Roderiku, nema dvojbe da je riječ o neslužbenoj himni meksičkih katolika suprotstavljenih antiklerikalnim snagama u prošlostoljetnom sukobu poznatu kao La Cristiada. I sto godina kasnije oduševljava zvukovna i značenjska srodnost opakosti hulje i sramote sluge koju je svetac iznašao u posljednjoj kitici pjesme. No zanimljivo je da prodaju savjesti i podavanje vlasti pjesnik odbija upravo na temelju svojega misničkoga poziva. Između duše žrtve i duše mrtve tek je jedno slovo razlike; ali čitav bezdan svećeništva.
radije i progon – nisam takva hulja! –
bolje muka nego čin Iškariota,
bolje i u brlog tigra i kojota,
bolje bit samotar nego sramni slugan.
Objava ŠTO ZNAČI BITI SVEĆENIKOM? Himna prognanoga Roderika pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
