Jedna od brojnih blagodati općinstva vjernih sa svetima na nebu lakši je hod po zemlji. Nije, naravno, riječ o lagodnosti koraka – ta kako bi lagodno mogao kročiti zemljom onaj koji vjeruje! – pa ni o olakotnostima puta; ta kakav bi to bio put u nebo a da nije strm? Pa ipak je riječ o lakoći koraka i puta: lakoći od koje se svaka stopa – i ona kroz najzakrčenije prašume i ona kroz najpraznije pustare, i ona u zamoru dana i ona u mrklini noći – čini već utabanom. A jedva da ima hrvatske zemlje u kojoj je ta lakoća izraženija od Bosne: njezina srednjovjekovna borba za pravovjerje, njezina novovjekovna vjernost pod zulumom, njezino nedavno mučeništvo pred bezvjerjem – sve su to razlozi zašto je gotovo svaka stopa kojom hode vjernici u BiH ujedno stopa mučenika.
Kozarački paroh Andrej Prihoda: »Blaženi Omeljan Kovč i danas nam je primjerom kako kršćani trebaju živjeti u multietničkim i multikonfesionalnim sredinama: živjeti u znanju da je svaki čovjek u Kristu isti«No imenima neizbrojivih mučenika zemlje »prkosne od sna« s pravom bi valjalo pribrojiti i imena onih koji su se za svoje mučeništvo u Bosni tek pripravljali. Za nezanemarivost onih koji pripadaju tomu svetačkomu društvu ne svjedoči tek slavno ime njegova začetnika – bosanskoga misionara sv. Nikole Tavelića – nego i beatifikacija kojom je sveti Ivan Pavao II. u Ljvivu 2001. Bosni podario četiri nova nebeska zaštitnika. Naime među imenima 28 grkokatoličkih mučenika sveti je papa tada pročitao imena Nikite Budke, Leonida Fjodorova, Klimentija Šeptickoga i Omeljana Kovča – grkokatoličkih pastira čija uspomena i danas živi među potomcima ukrajinskih doseljenika u Bosni i Hercegovini.
Pouka paroha mučenika
U to će se lako uvjeriti već i onaj tko tek uđe u hram Presvete Euharistije u Trnopolju kod Kozarca, jednom od glavnih središta Ukrajinaca koji su početkom 20. stoljeća planski naseljeni u Bosni radi eksploatacije drva. Naime pokraj ikonostasa vjernicima su na čašćenje izložene ikone dvojice blaženih kozaračkih paroha: Nikite Budke, koji je za svoje imenovanje prvim vladikom ukrajinskih grkokatolika u Kanadi doznao 1912. tijekom liturgije posvećenja crkve Preobraženja Gospodnjega u nedalekom Prnjavoru, i Omeljana Kovča, koji je kozaračkom parohijom upravljao od 1912. do 1916. »Kardinal Ljubomir Husar za Omeljana Kovča rekao je: ‘Bio je sin i svećenik jednoga naroda, a umro je na zemlji drugoga naroda jer je spasio sinove i kćeri trećega naroda.’ U tom nam je smislu on i danas primjerom kako kršćani trebaju živjeti u multietničkim i multikonfesionalnim sredinama: živjeti u znanju da je svaki čovjek u Kristu isti, da je Bogu ugodan čak i ako nije u Kristu«, tumači nam Andrej Prihoda, Kovčev nasljednik na službi kozaračkoga paroha, koju je sve do nedavnoga preminuća vršio Mihal Stahnek.
Povratak »prvoj ljubavi«
Vjernici prijedorske rimokatoličke župe sv. Josipa koji u svojoj filijali u Kozarcu primaju blagoslov obitelji mogu se nabrojiti na prste jedne ruke, svjedoči župnik Marko Vidović. »Pa i u Prijedoru ima manje od 200 duša u 130 obitelji, što najbolje dočarava našu demografiju. Krštenja gotovo i nema, sprovoda je godišnje dvadesetak, kao vjeroučitelj obilazim dvadesetak djece u četrnaest različitih škola, a čim mladi završe školu, odlaze od kuće u potrazi za poslom«, kazuje župnik, navodeći da je grad prije rata imao oko 1500 vjernika. »Iako se u Bosni više ne govori ‘mi i oni’, Crkva je i danas jedino utočište Hrvatima koji nisu prodali ili zamijenili svoje kuće te su ostali u Prijedoru, ali i onima koji su se prethodno udaljili zbog miješanih brakova. Većinu aktivnih vjernika danas čine žene koje su se u kasnijim godinama vratile ‘prvoj ljubavi’. U gradskoj sredini ipak se umnogome izgubio osjećaj za župni patron kakav još postoji na selu; i iseljeni se u rodni kraj vraćaju samo ljeti ili za Sve svete. Ali za Svetoga Josipa našu crkvu redovito posjete i susjedi grkokatolici iz Trnopolja te i mi njima uvijek uzvratimo o Tijelovu«, zaključuje Vidović.Bosanski pastir povezuje Ukrajinu i Kanadu
»Pokojni otac nastojao je na svaki način podići svijest o tome da je ovdje osim blaženoga Omeljana Kovča nakratko služio i blaženi vladika Nikita Budka. Koliko je iskustvo na našoj parohiji uistinu oblikovalo Budkin mučenički put manje je važno od činjenice da snagu njegova svjedočanstva može osjetiti tko god dođe ovamo«, tvrdi Štefan Stahnek, sin paroha Stahneka i predsjednik mjesnoga Ukrajinskoga udruženja »Kozak«. Snagom vladikina svjedočanstva u imenu se diči i ukrajinsko-kanadska dobrotvorna organizacija »Bishop Budka Charitable Society«, u kojoj već desetljećima djeluje i Ilija Simčišin, rodom Prijedorčanin. »Budka je naš čovjek pa je logično da je organizacija koja nosi njegovo ime financirala i gradnju župne dvorane i nabavu instrumenata za ‘Kozaka’. Kontinuirano podupiremo i Ukrajinsku ljetnu školu u Prnjavoru, a nadamo se da ćemo ubrzo snimiti i dokumentarni film o Ukrajincima iz Bosne«, navodi jedan od stotina bosanskih Ukrajinaca koji su rodni kraj u vihoru rata zamijenili Kanadom.
Više ih je u dijaspori nego u zavičaju
»Kada se počeo zahuktavati rat, došla je zapovijed da svi Ukrajinci s prijedorskoga područja moraju doći pred kozaračku crkvu zadužiti oružje. I tada su kao i danas Ukrajinci živjeli kao manjina između Bošnjaka i Srba te nisu željeli dići ruku na svoje susjede, ma s koje strane oni bili. Stoga smo odmah počeli raditi na izvlačenju stanovništva. Javila se tada zamisao da izbjegnemo u Ukrajinu, no na kraju je naša mještanka Ljupka Kovaljčuk, koja je radila u Ukrajinsko-kanadskoj socijalnoj službi, predložila Kanadu. Tako je preko Beča u Edmonton, Toronto, Calgary i Victoriju prešlo tristotinjak naših ljudi. Ukrajinska grkokatolička eparhija u Edmontonu dočekala ih je širokih ruku, a zahvaljujući svojoj radinosti ubrzo su se zaposlili u kanadskim tvrtkama i institucijama«, prisjeća se Simčišin, napominjući da i nakon tri desetljeća brojni iseljeni bosanski Ukrajinci redovito obilaze trnopoljsku plavu crkvu i groblje.
Izgubljeno zajedništvo obnavljaju imendani
Unatoč masovnomu iseljavanju na području parohije – koja uz Kozarac i Prijedor obuhvaća i filijalu Marićka s kapelom Pokrova Presvete Bogorodice – i danas živi oko 250 vjernika. Među njima je i prva susjeda crkve Nada Šibajlo, čiji su baka i djed u Trnopolje pristigli iz Haličine baš u vrijeme osnutka župe 1910. »Budući da su za rata odavde odlazile upravo mlade obitelji s djecom, vrlo se brzo povećao broj miješanih brakova. Tako je polako počeo iščezavati naš jezik. Svoju sam djecu još podučavala ukrajinski, no unuci znaju tek osnovne molitve«, primjećuje sugovornica, ističući da je život pretežno poljoprivredničkoga ukrajinskoga življa podjednako naglo izmijenila mehanizacija. »Nekoć smo sve poslove morali obavljati ručno, ali smo se svejedno svakodnevno sastajali, osobito zimi, kada su noći duge: razgovarali, kartali, pjevali svoje pjesme… Sada, kada većinu toga obavljaju strojevi, kao da više nitko nema vremena. Ljudi se sve više povlače u sebe, pa i u crkvu dolazi uvijek istih tridesetak. Ali ne damo se: i dalje svečano slavimo imendane, kada se uz širu obitelj oko stola okupe i kumovi i prijatelji.«
U kapelicu nema tko ići
Za praznike svi su jedna župa
Važno je mjesto župnoga okupljanja od 2002. i Ukrajinsko udruženje »Kozak«, čije ime nije slučajno odabrano. »’Kozak’ nije ‘udruženje Ukrajinaca’ upravo zato što smo htjeli i djeci drugih narodnosti omogućiti da otkriju ljepotu folklora te smo postali prepoznatljivi po plesanju i srpskih i bošnjačkih plesova«, objašnjava Štefan Stahnek. »Naša djeca u školi još uvijek mogu učiti ukrajinski jezik te pohađati grkokatolički vjeronauk. No od početka ruske agresije na Ukrajinu ozračje je takvo da sve na što smo ponosni moramo njegovati malo tiše.« Ukrajinci ipak ne zaboravljaju svoje korijene, što pokazuje i nedavni parastos u spomen na holodomor, napominje paroh Prihoda. »Naše je stanje brojčano vrlo skromno: dva-tri krštenja i desetak sprovoda godišnje. To uvjetuje i dinamiku duhovnoga života. Osim za nedjeljnu liturgiju, koju pjesmom uzveliča horska sekcija ‘Kozaka’, češće se sabiremo tek u svibnju, na ‘majivku’ – pobožnost Bogorodici. No ukrajinska zajednica u Bosni uvijek živne za župne praznike – kao danas u Trnopolju. Najveći se broj vjernika sabere o Uspeniju Presvete Bogorodice u Devetini, gdje je 1988. proslavljeno tisućljeće ukrajinskoga pokrštavanja, no pohodimo jedni druge i za Sv. Petra i Pavla u Lišnji, za Preobraženje u Prnjavoru, za Sv. Jozafata u Cerovljanima, za Hrista Carja u Banjoj Luci…«
»Sveto tlo« privlači i ukrajinske studite
Upravo banjolučki paroh Miroslav Krnješin upravlja parohijom Roždenstva Presvete Bogorodice u Kamenici, gdje je 1908. ljvivski nadbiskup i časni sluga Božji Andrej Šeptickij ustanovio kontemplativni manastir studita. »Mitropolit Šeptickij tijekom posjeta se Bosni uvjerio u bijedu tisuća Ukrajinaca koji su se doselili u brda oko Stare Dubrave, kojoj je Kamenica nekoć pripadala. Stoga nije žalio sredstava da narodu podigne duhovno utočište.«
Makar su u manastiru u Kamenici boravili znameniti duhovnici poput blaženoga Klimentija Šeptickoga i blaženoga Leonida Fjodorova, njihov spomen nije se održao među lokalnim stanovništvom pa je i lokacija samostana, izgorjela 1917., donedavno bila upitna. »Takav razvoj zasigurno valja pripisati vlastima Kraljevine Jugoslavije, koje su u sklopu nasilnih pokušaja da ukrajinsko stanovništvo prevedu na pravoslavlje monahe već 1924. protjerale iz Bosne. Većina je pak vjernika nakon Drugoga svjetskoga rata, kada je devastirana i crkva, otišla u Banju Luku, Prnjavor, Lipovljane i Vojvodinu, te danas kameničkoj parohiji pripada jedva desetak osoba, mahom starijih. Liturgija se služi jednom mjesečno u kapelici sv. Mihajla u Staroj Dubravi, kojoj gravitira petnaestak obitelji. No otkako smo locirali ruševine manastira, često ih pohode studiti iz Ukrajine. Za njih je to sveto tlo. Kako ne bi bilo i za nas?«
Bosanski tragovi blaženih grkokatoličkih mučenika
Objava STOPAMA BLAŽENIH GRKOKATOLIČKIH MUČENIKA U srcu Bosne krije se ukrajinsko »sveto tlo« pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
