Ozbiljni znakovi krize u kaznenom pravosuđu koji se gotovo svakodnevno pojavljuju u hrvatskim medijima – od sporosti preko korupcije do propusta sa smrtonosnim posljedicama – malo koga ne će navesti na pravedni bijes, ali i na opravdana pitanja. Postoji li sustav koji doista može obnoviti pravdu? I kakvo mjesto u njegovu oblikovanju ima katolička misao. O takvim smo pitanjima razgovarali s vodećim talijanskim stručnjakom za kazneno pravo dr. Lucianom Eusebijem. Profesor milanskoga Katoličkoga sveučilišta Presvetoga Srca u razgovoru se osvrnuo i na pravnu dimenziju aktualnih pitanja poput pobačaja i progona zbog »homofobije«, ali i na nedavnu Papinu kritiku teorije pravednoga rata.
Prevencija se ne ostvaruje povećanjem zatvorskih kazna. Izbor počinjenja zločina nikada ne proizlazi iz proračunate analize rizika i koristi, a to osobito vrijedi za zločine koji najdublje utječu na društvenu osjetljivost. Štoviše, oslanjamo li se isključivo na zastrašivanje, mnogi će se opredijeliti za zločin jer je vjerojatnost da će kazneno djelo proći nekažnjeno i dalje velika. Srž prevencije zapravo leži u sposobnosti kaznenoga prava da motivira svakoga pojedinca da se osobno opredijeli za poštovanje pravila. Kako je napisao Paolo Borsellino, znameniti talijanski sudac kojega je ubila mafija, dugoročna prevencija ovisi o sposobnosti pravnoga sustava da izgradi konsenzus o poštovanju vrijednosti koje štiti.
Zato je Cesare Beccaria u 18. stoljeću i razjasnio da primjer smrtne kazne u društvu slabi osjećaj poštovanja prema životima drugih. Ali to se odnosi i na svaki oblik kažnjavanja koji je u sukobu s vrijednostima koje navodno štiti.
Jednako tako počinitelji se uistinu mogu fizički spriječiti da počine nove zločine. Ali nikada nije dokazano da takozvana politika neutralizacije smanjuje stopu kriminala jer neutralizirane počinitelje neprestano nadomještaju drugi pojedinci. Stoga je ključno poduzeti mjere koje bi čak i osuđene počinitelje potaknule na distanciranje od zločinačkoga djelovanja. Rehabilitirana osoba protuteža je privlačnosti kriminalnih aktivnosti na vlastitom području, a njezin primjer drugima pokazuje da se zločinačko udruženje može napustiti. Zločinačka udruženja zapravo se boje rehabilitiranih pojedinaca jer oni ugrožavaju snagu veza među njihovim članovima. Zato talijanski Ustav u članku 27. navodi da »kazne moraju biti usmjerene na rehabilitaciju osuđenika«. To nije drugotna, nego strateška odredba; putokaz k učinkovitoj prevenciji.
Također se treba pozabaviti čimbenicima koji na razini gospodarstva, društva i kulture pogoduju kriminalu – to jest, pozabaviti se primarnom prevencijom. No taj se oblik prevencije uglavnom zanemaruje jer izravno utječe na široko rasprostranjene interese i sebičnost te ne stvara lako izborni konsenzus. Razmotrite samo, primjerice, koliko postojanje takozvanih poreznih oaza potiče nezakonitu trgovinu. Stoga se u politici pitanje kriminala često rabi demagoški, to jest predlaže se puko povećanje kazna – osobito za marginalizirane pojedince. Papa Franjo kritizirao je »kazneni populizam«, primjećujući da se »posljednjih desetljeća proširilo uvjerenje da se najrazličitiji društveni problemi mogu riješiti kažnjavanjem«. Nadalje, takav pristup podrazumijeva i prevladavanje retributivnoga viđenja pravde, koje vodi do djelovanja tek nakon što je šteta već nastala; a valja se ozbiljno pozabaviti prethodnom pojavom opasnoga nezakonitoga ponašanja. Također je bitno zaplijeniti bogatstvo koje su zločinačka udruženja nezakonito zgrnula jer je novac pokretačka snaga velikoga dijela kriminala – osobito kriminala koji izmiče pozornosti javnosti, a ipak veoma ugrožava zaštitu zakonitosti i demokracije. U Italiji je, primjerice, mafijaškim udruženjima oduzeta golema imovina, a imamo i najstrože zakonodavstvo u Europi usmjereno na borbu protiv pranja novca.
Katolička misao i biblijska baština nude temeljnu pouku: vršiti pravdu ne znači primjenjivati odmazdu, »vraćati zlo za zlo«, kako govori Prva Petrova poslanica, jer to umnaža zlo, a ne rješava ništa. Božja pravda – u Starom zavjetu, tsedaka – pravda za koju je Isus posvjedočio i predložio je ljudskomu djelovanju, spasonosna je pravda. Cilj joj je donijeti istinu o počinjenom zlu, ali tako da se zlo napusti te se čovjek ponovno otvori dobru. U tom bismo smislu mogli reći da vršiti pravdu znači djelovati tako da odnosi koji nisu pravedni u odnosu na sve dionike postanu pravedni. Zlo se ne može izbrisati; može se samo nadići. Papa Franjo pred Međunarodnom je udrugom za kazneno pravo izjavio: »Crkva predlaže pravdu koja očovječuje, istinski pomiruje, pravdu koja počinitelja vodi putom obrazovanja i hrabre pokore do rehabilitacije i pune reintegracije u zajednicu.« Prisjetite se i onoga što je I. B. Oesteboe, jedan od rijetkih mladića koji su 2011. izbjegli masakr na otoku Utoyi, napisao ubojici kada se i u Norveškoj pozivalo na ponovno uvođenje doživotnoga zatvora: »Ne ćemo odgovoriti na zlo zlom, kako biste vi željeli. Borimo se protiv zla dobrom. I pobijedit ćemo.«
Izricanje kazne zatvora u određenom trajanju stoljećima je izražavalo retributivnu ideju i smatralo se pravednom kaznom, dočim je određivanje pravedne duljine te kazne potpuno proizvoljno. Nasuprot tomu kazna bi morala biti projektne naravi i zasnivati se na programu izgradnje odgovornosti i na programu reparacije. Zatvorska kazna od osuđenika ne iziskuje ništa; samo mu nameće patnju i očaj – Italija proživljava tragediju brojnih samoubojstava u zatvorima, kojih je 2024. bilo 91 – a ne nudi ništa ni žrtvama. S druge strane projektno utemeljena kazna od osuđenika iziskuje predanost, ali ga i dalje smatra sugovornikom, odnosno članom društva, a ne pukim objektom intervencije. Nadalje, takva kazna zatvoreniku pomaže da ponovno stekne mogućnosti socijalizacije i obrazovanja kojih su mnogi zatvorenici tijekom života bili lišeni. Zato je neuspjeh takvih programa rijedak.
Pribjegavanje zatvoru moralo bi biti ograničeno na slučajeve u kojima bi program rehabilitacije inače bio nepouzdan: to jest u slučajevima kada je neizbježno prekinuti ovisnost počinitelja o zločinačkim udruženjima i kada postoji stvarni rizik od ponavljanja teških kaznenih djela. Međutim izvanzatvorske su kazne u većini slučajeva mnogo učinkovitije u prevenciji, uzimajući u obzir da zatvorska kazna, među inim, može pogoršati desocijalizaciju i recidivizam. Znatno smanjivanje zatvorske populacije i ulaganje u organizaciju izvanzatvorskih kazna također bi moglo povećati učinkovitost unutarzatvorskoga rada na rehabilitaciji zatvorenika.
Sve je to važno i za žrtve – toliko da se zanimanje za restorativnu pravdu i pojavilo radi njihove dobrobiti. Prema tradicionalnom retributivnom pristupu, žrtve su – da bi potvrdile neprihvatljivost onoga što su pretrpjele – prisiljene tražiti štetu, i to najveću štetu, za drugu osobu koja se smatra krivom. To ih naposljetku ponižava te im ne nudi pravi mir. S druge strane kazna projektne naravi omogućuje da počinitelj izvrši materijalnu ili simboličnu zadovoljštinu. Žrtvi zapravo treba da se rasvijetle svi vidovi zločina i da krivac bude u stanju prepoznati počinjenu nepravdu. Da bi se to omogućilo, u Italiji se provodi sustav »programa restorativne pravde«, uveden zakonom 2022. Takvim se programima stvara prostor odvojen od parnice – dakle, bez ugroze prava na obranu – gdje se o zločinu može raspravljati uz pomoć medijatora i uz moguće sudjelovanje i žrtve i optuženika. Ishod takvih programa potom se može predočiti sudcu da ga uzme u razmatranje pri određivanju kazne ili u svrhu odobravanja povoljnih mjera tijekom njezina izvršenja. Razmotrite što je sveti Ivan Pavao II. rekao 2000. zatvorenicima u Rimu: »Upravo će ljudi kojima ste prouzročili bol možda osjetiti da su zadobili pravdu kada uoče više vašu nutarnju preobrazbu negoli jednostavnu kaznenu cijenu koju ste platili.«
Takve se vrste zločina mogu spriječiti ponajprije filtracijom koju vrše socijalne službe u odnosu na osobne ili relacijske okolnosti za koje je rizik eskalacije u kaznena djela dokazan. Nažalost, postoji tendencija smanjivanja resursa namijenjenih tim službama, koja javnosti, zavodeći je tvrdnjama o dostatnosti kazne, ne dopušta shvatiti da društvo mora prepoznati određenu razinu suodgovornosti za čimbenike koji pogoduju pojedinim zločinima, ali i prihvatiti ulaganje resursa u borbu protiv njih. U tom pogledu mnogo preostaje učiniti i u Italiji. Kada osuđujemo, često se zadovoljavamo pukim kažnjavanjem, bez suočavanja sa složenošću temeljnih uzroka koji, primjerice, obilježavaju ponašanje spolnih prijestupnika; izostanak ulaganja u tom smjeru ne koristi prevenciji.
Zasigurno ne mogu ocijeniti tvrdnju iz Vašega pitanja. Međutim čak ni kod te vrste zločina problem ne leži u težini kazne i ne može se riješiti izricanjem nekoliko primjernih kazna radi umirenja javnoga mnijenja, bez istinske težnje k iskorjenjivanju korupcije – kao što je prije više godina bio slučaj u Italiji. U tom pogledu mnogo toga ovisi o obrazovanju, ali i o sposobnosti građana da zahtijevaju transparentnost od institucija i nikada ne podlegnu stjecanju prednosti nezakonitim sredstvima. Što se tiče kvalitete pravosuđa, prostora za poboljšanje uvijek ima, i u Hrvatskoj i u Italiji. Ali osiguranje istinske neovisnosti pravosuđa od političkoga i gospodarskoga svijeta ostaje ključno. Znakovito je da je prošloga ožujka većina talijanskih građana na referendumu odbacila vladin prijedlog izmjena organizacije pravosudnoga sustava upravo iz straha od neizravnih utjecaja izvršne vlasti na njegovu autonomiju.
Bilo bi apsolutno pogrješno generički kriminalizirati čitave kategorije mladih, čemu često svjedočimo; to odvraća kako od ozbiljnih intervencija usmjerenih na inkluziju tako i od pomoći u pronalasku valjana posla, u zasnivanju obitelji…
Ne zaboravimo ni da mi odrasli mladima ostavljamo vrlo problematično društvo. Nažalost, čak smo se i u Italiji nakon nekoliko ozbiljnih incidenata ograničili na širu primjenu maloljetničkoga zatvora – i u vidu mjere opreza – što pogoršava rizik od recidivizma. A imali smo sustav kaznenoga pravosuđa za maloljetnike s ad hoc sudovima potpomognutima stručnim osobljem, koji je opsežno proučavan u Europi jer je uspio osigurati visoke stope preodgoja, osobito programima u zajednici. Nadamo se da ne ćemo svjedočiti uništenju onoga što se godinama mukotrpno gradilo. Objektivno govoreći, Crkva čini mnogo. No često joj je dodijeljena uloga nadomještanja rada države. Stoga ona mora poticati institucije i cijelo društvo da u potpori mladima prepoznaju ključni izazov budućnosti.
Doista, bilo je rasprave, ali nije donesen poseban zakon o homofobiji jer je nasilno ili diskriminirajuće ponašanje već kažnjivo općim zakonima. U tom pogledu mora ostati jasno da se svako uvrjedljivo ponašanje mora apsolutno odbaciti – bez obzira na način života osobe. No postavlja se pitanje je li prihvatljivo stvarati diferencirane oblike zaštite – možda i kontraproduktivne za strane u postupku – od jednako ozbiljnih prekršaja koji pogađaju druge kategorije ljudi. Također se postavilo pitanje je li se odredbama o kojima se raspravljalo zapravo kanilo društveno opravdavati određene izbore u vezi sa spolnošću, što nije uloga kaznenoga prava. Naposljetku pojavila se zabrinutost da bi generička uporaba pojma »diskriminacija« mogla dovesti do tumačenjâ koja potkopavaju slobodu iznošenja etičkoga promišljanja o bilo kojem ponašanju. To bi ugrozilo temeljno liberalno načelo slobode izražavanja.
Novi tekst Katekizma u tom je pogledu više nego jasan: »Crkva uči da je smrtna kazna nedopustiva«, i to »u svjetlu evanđelja«. Riječ je, dakle, o pročišćavanju moralnoga nauka koje ga čini vjernijim Isusovu nauku, otklanjajući tako optužbe za nedosljednost Crkve spram dužnosti zaštite ljudskoga života. Iako je Katekizam već isključio današnju primjenjivost smrtne kazne, prethodna potvrda njezine načelne dopuštenosti proizišla je iz retributivnoga mentaliteta, koji odobrava suprotstavljanje zlu zlom te proturječi kršćanskoj poruci – toliko da su opravdanja retributivne kazne i takozvanoga pravednoga rata kroz povijest bila istovjetna. Stoga papa Lav XIV. na tragu pape Franje izjavljuje: »Više nego ikada prije danas je važno ponovno potvrditi da je teorija ‘pravednoga rata’, koja se prečesto rabi za opravdanje bilo kakva rata, danas zastarjela, ne dovodeći pritom u pitanje pravo na samoobranu«, ali samoobranu »u najstrožem smislu«. Doista, održavanje logike pravde zla protiv zla odvelo bi čovječanstvo u katastrofu.
Objava TALIJANSKI STRUČNJAK ZA KAZNENO PRAVO PROF. DR. LUCIANO EUSEBI Zločinačka udruženja boje se rehabilitiranih pojedinaca pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
