Slava Božičević rođena je 10. siječnja 1937. u Zagrebu u Ilici kraj Iličkoga trga, današnjega Britanskoga trga. Krštena je kao Slava Ana, prema svojoj baki, a na krizmi je od kume dobila ime Božena. »Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata moja majka Zagrepčanka Julijana, djevojački Božičević, nije stanovala sama, nego se sa mnom preselila svojim roditeljima jer je moj otac Milan Vrbanec, Zagorec iz Maruševca, otišao u partizane. Godine 1944., prema bakinoj želji, krenula sam u školu u samostanu u Frankopanskoj. Ondje sam završila prvi razred osnovne«, pripovijeda Slava.
»Nakon oslobođenja 1945. više nisam nastavila školovanje u samostanu jer se ta škola zatvorila, nego sam išla u tzv. sedmogodišnju školu u Varšavskoj ulici. Vrlo sam voljela svoju učiteljicu u samostanu, časnu sestru Almahiju. Bila je snažna, visoka i naočita žena. Sakramente sam primila u župi sv. Blaža. Završila sam školu u Varšavskoj i trebala se upisati u srednju školu. Opet je prevagnula bakina želja da idem u učiteljsku školu jer je smatrala da je učiteljica prekrasno i plemenito žensko zanimanje. Tri godine pohađala sam učiteljsku školu, ali neki predmeti, osobito politički i pravni sadržaji koje smo morali učiti napamet, nikako mi nisu odgovarali. U to vrijeme najavljene su i promjene u obrazovanju učitelja i dodatna godina školovanja. Zaključila sam da tim putom više ne želim ići. Protiv bakine volje upisala sam medicinsku školu, a gotovo godinu ona ni nije znala za moju odluku. Medicinska mi se škola svidjela jer sam ondje učila raznolike predmete koji su me istinski zanimali. Nakon završetka zaposlila sam se na Klinici Rebro. Prošla sam više odjela, a zatim došla do transfuzije krvi, koja me posebno zainteresirala. Položila sam dodatne ispite i u transfuziji ostala raditi do kraja radnoga vijeka, do umirovljenja.«
»Oko svoje dvadesete godine udala sam se za športaša koji je radio u sustavu hrvatskoga športa. Suprug je bio Branko Štekar iz Nove Gorice. Bio je stopostotni športski tip i s njim sam živjela gotovo trideset godina. Imamo kćer Tamaru, 1957. je godište. Živi u Zagrebu, radila je kao prevoditeljica. Ona ima sina, mojega dragoga unuka, a on danas ima moje praunuke, dvojicu sinova od kojih jedan ima osamnaest, a drugi četrnaest godina. Branko je 1984. godine, na samom otvorenju Olimpijskih igara u Sarajevu, doživio moždani udar. Tada je počeo drugi dio mojega života. Suprug nije mogao podnijeti poraz i nije htio prihvatiti liječenje i rehabilitaciju. Godinama smo prolazili kroz Krapinske toplice i druga lječilišta. Nakon njegove smrti bila sam psihički i fizički iscrpljena.«
»Htjela sam otići nekamo sama iz Zagreba da se oporavim. Razgovarala sam s kćeri i zetom. Oni su imali svoj dom i uređenu obitelj i osjećala sam da sam slobodna krenuti dalje. Razmišljala sam čak o Australiji. Tada mi je netko pozvonio na vrata. Bio je to čovjek iz Švedske, zapravo s Kosova, kojega sam poznavala iz vremena suprugovih rehabilitacija. Bio je zreo, odlučan čovjek i otvoreno mi je rekao da zna kroz što sam prošla, jer je i sam prošao slično, da me poznaje i da želi sa mnom živjeti te mi pružiti život kakav, kako je rekao, zaslužujem. Ostala sam bez riječi. Rekla sam mu da moram još godinu dana raditi do mirovine i da ne mogu pobjeći i sve ostaviti. Čekao me godinu dana. Završila sam radni vijek, a on me odveo u Švedsku. Drugi put sam se udala kao penzionerka. U Švedskoj je počeo potpuno novi život, a danas živim na relaciji Švedska – Zagreb – Rovinj. Rovinj je moje utočište još od moje osme godine, kada sam prvi put došla na more, prvi put ga vidjela i zaljubila se u taj grad do dana današnjega. U novom sam svijetu počela studirati ekološku medicinu. Nakon diplome predavala sam ekologiju i bila članica tima u općini u programu Agenda 21, prema smjernicama Ujedinjenih naroda. Bila sam uključena u više međunarodnih organizacija i inicijativa u Švedskoj, među ostalim u aktivnostima povezanim s Ujedinjenim narodima i UNICEF-om. U Hrvatskoj sam članica Centra za integraciju Roma u Hrvatskoj i Europskoj uniji.«
»Osim toga sam književnica. Napisala sam četiri zbirke pjesama i knjigu ‘Vremenu u prkos’. Ta knjiga nije klasična autobiografija. Ona donosi sekvence iz mojega života i govori o ljudima koji su me formirali. Knjiga je prevedena na švedski, engleski, njemački, ruski, grčki i albanski. Moja poezija prevedena je na brojne jezike – sigurno na njih šesnaest, među ostalim na engleski, arapski, švedski, norveški, grčki, talijanski i albanski. Imala sam više od 360 izložaba.
Na nekima sam u Švedskoj i Norveškoj predstavljala hrvatske narodne običaje, kao i projekte vezane uz aktualne teme Ujedinjenih naroda i UNICEF-a. Držala sam predavanja ženama o sigurnosti i pokretala humanitarne akcije. Među njima posebno pamtim veliku akciju ‘7000 paketa za Tuzlu’ tijekom rata, kada smo iz Švedske slali pomoć. I danas sudjelujem u humanitarnim akcijama. Nagrađena sam mnogim visokim međunarodnim priznanjima za svoj rad i angažman – u Indiji, Americi, Bangladešu, Kazahstanu i drugdje. Nisu to samo diplome i certifikati, nego priznanja koja za mene imaju veliku osobnu vrijednost. Nagrađena sam i u Hrvatskoj: za rad na Klinici Rebro pri odlasku u mirovinu, kao i u svojoj književnoj matičnoj udruzi ‘Kultura snova’, gdje sam dobila zlatne plakete i druga priznanja. Ambasadorica sam mira u četrnaest zemalja i ambasadorica kulture Roma. Ipak najvećim priznanjem svojega pisanja smatram to što su moji tekstovi uvršteni na osam stranica u udžbenik Akademije etike u Indiji. To doživljavam kao svoj književni ‘Oscar’ i na to sam osobito ponosna.«
»Ostvarujem se humanitarno i u vjerskim aktivnostima. Vjera mi je iznimno važna. Rado se angažiram oko vjerskih programa. Lani sam za Božić u župi Ljubljanica – Voltino kod vlč. Željka Lovrića imala izložbu kruhova iz 20 zemalja svijeta. Kruhove su, po mojoj uputi, pekle dvije Zagorke. S veseljem desetljećima skupljam pisanice. Mislim da imam najveću zbirku uskrsnih jaja u Hrvatskoj. Pokazala sam ih na više izložaba. Posljednjih mjeseci posebno pratim jednu akciju koju vodi baš velečasni Lovrić osobno, i to za šestogodišnju djevojčicu Nives koja boluje od vrlo rijetke bolesti. Takve me situacije podsjećaju da se vrijednost ljudskoga života ne može svesti samo na statistiku i očekivani rezultat liječenja. Puno smo toga prošli, živimo s tom djevojčicom i za nju i njezin život. Vlč. Lovrić vodi akciju, a nas je nekoliko suradnika koji mu mjesecima pomažemo u operativnom dijelu. Moj san o budućem svijetu jest da čovječanstvo, koje je danas došlo do vrlo visokoga stupnja razvoja, napravi još jedan korak – prema duhovnosti, prema svijetu u kojem će ljudi biti složniji i zadovoljniji. Bog nije stvorio ovaj svijet iz igre, dao mu je mogućnost razvoja i uspona. Mi smo danas najinteligentnija bića na ovom planetu, ali to ne znači da smo i najbolji. Vjerujem u mlade generacije. Mnogi govore da današnja mladež nije dobra, ali ja se s tim ne slažem. Imamo dobre mlade ljude.«
Objava U DEVEDESETOJ GODINI POMAŽE ŽUPNIKU »Moj san za čovječanstvo« pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
