Može li se Božja riječ čitati bojom? Može li potez kista postati molitva, a umjetničko platno prostor susreta s Bogom? Za Ivanu Bilić Antičević odgovor je nedvosmislen: da. Njezino slikarstvo ne nastaje odvojeno od života, nego upravo iz njega izrasta – iz vjere, osobnoga susreta sa Svetim pismom, molitve, obiteljskoga zajedništva i majčinstva. Razgovarali smo s njom uoči njezine samostalne izložba čije je otvaranje zakazano za 20. studenoga u zagrebačkoj galeriji »Katakomba nova«.
»Radujem se velikoj zagrebačkoj izložbi jer je to prilika da podijelim s drugima ono što radim i što me zaokuplja. Zahvalna sam na prilici koju sam dobila i ne želim se opterećivati očekivanjima ni konačnim rezultatom. Sve predajem u ruke Gospodinu jer vjerujem da on najbolje zna što želi učiniti s darovima koje nam je povjerio«, rekla je umjetnica.
Naziv izložbe upućuje na lectio divina, drevnu kršćansku praksu molitvenoga čitanja Svetoga pisma. To nije samo čitanje teksta, nego susret u kojem čovjek zastaje, sluša, razmatra i dopušta Božjoj riječi da djeluje u njegovu životu. U slikarskom svijetu Ivane Bilić Antičević taj se susret događa – kistom i bojom. Biblijski prizori nisu samo odabrane teme, oni su odraz njezina osobnoga iskustva vjere. Teme Staroga zavjeta prikazuje apstraktno, a u prikazima Novoga zavjeta prisutan je Krist – njezina najveća inspiracija. Posebni su i materijali kojima se služi. U pojedinim radovima rabi stare stranice Biblije koje kolažiranjem i nanošenjem slojeva boje postaju dio slike. Tako Božja riječ nije samo nadahnuće, nego postaje i dio umjetničkoga djela. Stranice koje su čitane i duboko proživljene dobivaju novu ulogu.
»Kada čitam Sveto pismo, ne želim samo razumjeti što se dogodilo, nego pokušavam ući u prizor i ono što u njemu Bog govori. Ponekad mi se čini da ono što ne mogu izraziti riječima mogu izraziti bojom. Slikanje tada postaje moj način razmatranja, svojevrsni razgovor s Bogom. Vjera je temelj mojega života, a slikarstvo je jedan način na koji je nastojim živjeti i svjedočiti.«
Rođena 1988. godine u Bjelovaru, Ivana ljubav prema slikarstvu nosi od djetinjstva. Nakon završene Opće gimnazije upisala je Umjetničku akademiju u Splitu, gdje je 2013. godine stekla zvanje magistre likovne kulture i likovne umjetnosti. Danas radi kao učiteljica likovne kulture u osnovnoj školi u Studencima. Slikarstvo je njezina velika ljubav, ali i način na koji nastoji proslavljati Boga darom koji je primila. Tijekom ignacijevskih duhovnih vježba, razmatrajući kako se Blažena Djevica Marija u svoje slobodno vrijeme bavila ručnim radom, prepoznala je vlastiti poziv na stvaranje.
»Vjerujem da dar nije nešto što posjedujemo samo za sebe. Ako nam je Bog nešto povjerio, pozvani smo razvijati ga i dijeliti s drugima. Slikanje mi donosi radost, ali me istodobno podsjeća na odgovornost da taj dar ne zanemarim i da ga nastojim upotrijebiti na njegovu slavu.«
U brizi za supruga i djecu, u molitvi i svakodnevnim obvezama neprestano pronalazi nove poticaje za umjetnički rad.
Vjera oblikuje život
Ivana sa suprugom Nikolom i petero djece – Mihaelom, Ivanom, Barbarom, Andrijom i Josipom – živi u Studencima. Nikola je diplomirani inženjer elektrotehnike i radi kao voditelj razvoja u privatnoj tvrtki. Nakon života u Strožancu pokraj Splita obitelj se preselila u malo mjesto u Dalmatinskoj zagori. Preseljenje u Studence bilo je promišljena odluka. Nikola se želio vratiti u svoje rodno mjesto, a zajedno su tražili mjesto gdje će djeca odrastati zdravije i slobodnije.
Njihova bračna priča započela je u Splitu, na susretu Zajednice Krvi Kristove, na koji je Ivana došla kao studentica prve godine fakulteta. Nikola je tada bio voditelj zajednice. Prijateljstvo je preraslo u ljubav, na drugoj su se godini zaručili, a na trećoj vjenčali.
»Bili smo mladi i još smo studirali, ali znali smo da želimo zajedno graditi život. Pričekali smo da Nikola diplomira i pronađe posao kako bismo imali od čega živjeti. Nismo željeli čekati da sve bude idealno, ali nam je bilo važno da u brak uđemo odgovorno. Danas, nakon šesnaest godina, i dalje smo uvjereni da je to bila jedna od najboljih odluka koje smo donijeli.«
Otvorenost životu i povjerenje u Boga temelj su njihova braka. Ivana je odrasla u bjelovarskom kraju, u sredini u kojoj se na velike obitelji, kako svjedoči, nerijetko gledalo s čuđenjem. Dolaskom u Split upoznala je obitelji koje su promijenile njezine predodžbe. Postupno su i ona i Nikola poželjeli postati jedna od njih.
U pripremi za brak pohađali su module obiteljskoga obogaćivanja, koji su im pomogli u razumijevanju odgovornoga roditeljstva, odgoja djece i međusobnoga odnosa. Nisu čekali idealne životne uvjete, ali nisu zanemarivali ni odgovornost.
»Mislili smo da je razborito da barem jedno od nas ima plaću od koje ćemo moći živjeti. Nismo čekali neke bajne i idealne situacije, ali nismo htjeli ni biti neodgovorni. S vremenom smo shvatili da se mnogo toga može izgraditi zajedno, čak i kada nemamo sve odgovore unaprijed.«
U njihovu iskustvu brak nije bio dovršena životna konstrukcija u koju će tek naknadno doći djeca, nego zajedništvo u kojem se život gradi, prihvaća i daruje. Ivana i Nikola nastoje da Bog bude središte njihova života, a djecu odgajaju da budu samostalna, odgovorna i spremna prihvatiti izazove.
»Djeca nas svakodnevno uče da ne možemo sve planirati i kontrolirati. Često nas vraćaju bitnomu – ljubavi, strpljenju i prisutnosti. Mislim da je i to jedan način na koji nas Bog odgaja. Čovjek u obitelji mnogo toga daje, ali jednako toliko i prima.«
Atelijer između obiteljskoga života i molitve
Život u Studencima donio im je više prostora, blizinu prirode i drukčiji ritam svakidašnjice. Ivana je dobila velik atelijer, Nikola radionicu, a djeca dvorište. Odluku o preseljenju, kao i sve druge važne odluke u zajedničkom životu, stavili su u Božje ruke.
Majčinstvo i obiteljske obveze Ivani često određuju koliko se i kada posvećuje platnu, kistovima, bojama i stvaranju. Slikarstvo je njezina velika ljubav, ali ne ispred obitelji.
»Ne doživljavam obitelj i umjetnost kao suprotstavljene stvarnosti. Ponekad za slikanje jednostavno nema vremena i tada prihvaćam da je moje mjesto uz djecu. Ne mislim da zbog toga gubim nešto od svojega poziva. Naprotiv, upravo mi obiteljski život protkan vjerom daje iskustva i osjećaje koje poslije mogu prenijeti na platno.«
Njezina djela već su pronašla mjesto u različitim zbirkama i crkvenim prostorima. Slika »Sveta Terezija Avilska« nalazi se u karmelu Alojzija Stepinca u Mariji Bistrici, »Getsemani« u Centru pomirenja u Prozorju, a »Put križa« u crkvi Gospe u Siti u Podstrani. Njezine su slike objavljene i na naslovnicama knjiga, među kojima su »Viktor, kardinalova pobjeda« Marlona Macanovića i »Na vjeđama djevojčice« Marije Grgić. Članica je Hrvatske udruge likovnih umjetnika i likovnih kritičara od 2018. godine.
»Voljela bih da netko pred mojom slikom zastane. Da ga neki prizor podsjeti na biblijski događaj, na vlastitu molitvu ili na nešto što je dugo nosio u srcu. Ako barem jedna osoba kroz moj rad osjeti poticaj da ponovno otvori Sveto pismo ili se približi Bogu, za mene će to imati posebnu vrijednost.«
Objava UMJETNIČKI ISKORAK IVANE BILIĆ ANTIČEVIĆ »Obiteljski život protkan vjerom daje mi iskustva koja mogu prenijeti na platno« pojavila se prvi puta na Glas Koncila.

