Tijekom povijesti ljudi su na različite načine pokušavali sačuvati sjećanje na važne osobe, događaje ili ideje. Među takve spomenike prošlosti ubrajaju se i slavoluci. Riječ je o monumentalnim zdanjima podignutima u čast vladara ili podsjetnicima na važne događaje u političkom i javnom životu. Iako je njihovo zlatno doba bilo vrijeme Rimskoga Carstva, slavoluci su podizani i tijekom kasnijih povijesnih razdoblja, a nisu im odoljeli ni najmoćniji ljudi našega vremena.
Slavoluci su izraz nacionalnoga ponosa, ali i predmet prijepora zbog njihove povezanosti s vlašću i političkom promidžbom, veličanja jednoga povijesnoga gledišta na štetu drugoga te zauzimanja i preoblikovanja javnoga prostora. Drugim riječima, slavoluci nisu samo spomenici slavnih vremena i grandiozna umjetnička djela, nego i vrijednosni simboli društvene i političke moći.
Tri pariška slavoluka
Na istoj pariškoj osi podignuta su tri najpoznatija slavoluka francuske prijestolnice – jedinstven arhitektonski niz koji odražava različite umjetničke stilove, društvene i povijesne vrijednosti. Neoklasicistički Carrousel (1806. – 1808.) izgrađen je u čast pobjede Napoleona I. Bonapartea u ratovima Treće i Četvrte koalicije. Nakon trijumfalne bitke kod Austerlitza Napoleon je, po uzoru na Titov slavoluk u Rimu, dao izgraditi glasoviti Slavoluk pobjede (1806. – 1836.).
Predsjednik Republike Francois Mitterrand naložio je izgradnju Velikoga slavoluka (1985. – 1989.) u povodu proslave dvjestote obljetnice Francuske revolucije. Na međunarodnom arhitektonskom natječaju neočekivano je pobijedio projekt danskoga arhitekta Johana Otta von Spreckelsena (1929. – 1987.). Riječ je o golemom kockastom luku otvorenoga središta koji je podignut u poslovnoj četvrti La Defense, zapadno od povijesnoga središta Pariza. U njegovoj su unutrašnjosti smješteni uredski i izložbeni prostori, a na vrhu je panoramski vidikovac s kojega se pruža pogled na Grad Svjetla.
Veliki slavoluk prekida s klasičnom simbolikom vojne pobjede, slavne prošlosti i herojske države. Izrazito otvorenim oblikom upućuje na budućnost i univerzalnost ljudskoga duha, a svojim lokalitetom i funkcijom simbolizira administrativni i institucionalni aparat suvremene države i njezinu ekonomsku moć. Za svoje životno djelo Spreckelsen je rekao: »To je modernizirani Slavoluk pobjede, ali kao spomenik čovječanstvu, a ne vojnim pobjedama.«
»Veliki slavoluk«
Nastanak Spreckelsenova slavoluka tema je francuskoga filma »Veliki slavoluk« (»L’Inconnu de la Grande Arche«), redatelja, scenarista i producenta Stephana Demoustiera. Riječ je o povijesno-biografskoj drami iz 2025. godine koja je snimljena prema romanu »La Grande Arche« suvremene francuske književnice Laurence Cosse. Svjetska praizvedba Demoustierova uratka održana je 16. svibnja na festivalu u Cannesu. Film traje 105 minuta i dostupan je na internetskoj platformi HBO Max.
Iako prikazuje nastanak jedne monumentalne građevine, »Veliki slavoluk« lišen je očekivane spektakularnosti. Umjesto toga naglasak je na komornoj atmosferi, kontrastnim likovima, dinamičnim dijalozima te dramatičnoj napetosti između umjetničke ideje i nemogućnosti njezina potpunoga ostvarenja.
Danski glumac Claes Bang uvjerljivom i suzdržanom interpretacijom utjelovio je Spreckelsena kao samozatajnoga, tvrdoglavoga i asketski požrtvovnoga arhitekta čija donkihotovska zanesenost i samouvjerenost postupno prelaze u frustraciju i osobni poraz pred političkim i birokratskim pritiscima. Ozbiljnost radnje ublažena je nenametljivim francuskim humorom – suptilnom satirom, političkom ironijom i apsurdnim situacijama koje nastaju zbog sraza umjetničkoga idealizma i političko-tehnokratskoga pragmatizma.
Umjetnost i moć
Budući da velika arhitektura traži velika sredstva, arhitekt nužno ulazi u odnos s nositeljima političke i ekonomske moći. Umjetnička zamisao nije više isključivo njegova stvar, nego je predmet pregovora, interesa i odluka brojnih ljudi i institucija. Ona poprima novi život koji se često razlikuje od onoga koji joj je namijenio njezin tvorac.
Spreckelsen ideju slavoluka doživljava pak kao cjelinu čiji se oblik ne može prilagođavati političkim i financijskim zahtjevima te konzervativnim tehničkim standardima. Umjetnik traži vjernost ideji, a vlast očekuje prilagodbu stvarnosti – rokovima i troškovima, izvedivosti i dnevnopolitičkim potrebama. Veliki slavoluk stoga je više od arhitektonskoga djela – on je svjedočanstvo dramatičnoga odnosa individualne kreativnosti i kolektivne moći, umjetničke slobode i institucionalnih ograničenja.
Umjetnost i duhovnost
Prije Velikoga slavoluka Spreckelsen je projektirao tek vlastiti dom i četiri crkve u Danskoj – dvije katoličke i dvije protestantske. Paradoks je da arhitekt bez iskustva u velikim državnim projektima dobiva zadaću oblikovati jednu od najmonumentalnijih građevina suvremene Francuske. Ipak, čini se da je upravo Spreckelsenov raniji rad ključ za razumijevanje njegova najpoznatijega ostvarenja. Osnova njegove sakralne arhitekture jednostavni su geometrijski oblici. Oni nisu samo apstraktno estetsko sredstvo, nego su također izraz težnje prema redu, skladu i univerzalnosti koji u otvorenoj kocki Velikoga slavoluka zadobivaju gotovo izvanzemaljsko i transcendentno značenje.
Duhovni je sloj filma diskretan, ali je prepoznatljiv u znakovitim Spreckelsenovim izjavama, npr. o njegovu vjerskom odgoju, a osobito u dvama snažnim vizualnim simbolima. Prvi je simbol jelen koji se pojavljuje ispred crkve u kojoj Spreckelsen objašnjava značenje Velikoga slavoluka kao svojega životnoga djela. Biblijski jelen predstavlja čežnju za Bogom, a njegova neobična filmska pojava može upućivati na skrivenu duhovnu dimenziju Spreckelsenova stvaralaštva.
Drugi je simbol oblak koji u biblijskoj tradiciji označava Božju prisutnost i vodstvo, a Spreckelsen ga je smjestio u otvor Velikoga slavoluka. Tako se unutar goleme betonske kocke, obložene kamenom i staklom – simbola reda, sklada i univerzalnoga čovječanstva – pojavljuje nešto nebesko i neuhvatljivo, gotovo sakralno, nesvodivo na čvrstu materiju, strogu mjeru i praktičnu funkciju.
Mojsijevska sudbina
Spreckelsenova pobjeda na uglednom natječaju označila je početak najdramatičnijega razdoblja njegova života. Izgradnja Velikoga slavoluka stajala ga je mnogih osobnih žrtava. Duboko iscrpljen sukobima oko projekta, u jednom trenutku kaže: »Sâm sam u ovome. Više nemam nikoga… Okružen sam budalama, nasilnicima i kriminalcima.«
Nije doživio dovršetak i svečano otvorenje Slavoluka. Kao što je Mojsije izveo izraelski narod iz egipatskoga ropstva i doveo ga do granice obećane zemlje, ali sam nije u nju ušao, tako je i Spreckelsen svoju arhitektonsku zamisao priveo gotovo do kraja, ali nije dočekao njezino konačno ostvarenje. U oba slučaja ostaje snažan osjećaj paradoksa: čovjek koji je ponio najveći teret velike zadaće nije dobio priliku prijeći prag njezina ispunjenja.
Veliki slavoluk poprima stoga dvostruko značenje: trebao je biti spomenik čovječanstvu, budućnosti i univerzalnosti, a postao je također spomenik njegovu arhitektu. Monumentalna građevina političke i ekonomske moći ujedno je svjedočanstvo umjetničke individualnosti i ljudske prolaznosti. Iako Spreckelsen nije dočekao završetak Velikoga slavoluka, njegova je zamisao postala vidljiva iza granice njegova vlastitoga života – poput obećane zemlje koju je Mojsije ugledao, ali u nju nije ušao.
Objava UMJETNOST IZMEĐU IDEALA I STVARNOSTI Povijesno-biografska drama o nastanku posljednjega pariškoga slavoluka pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
