S principima pastoralnoga rada s manjim grupama katolika laika, radničke mladeži i mladih intelektualaca Stjepan Tomislav Poglajen upoznao se još u vrijeme studija u Belgiji sredinom tridesetih. Na njega je izrazito utjecao »žosizam«, Kršćanska radnička mladež (JOC) koju je osnovao svećenik Joseph Cardijn, kasnije i utjecajan kardinal. Svrha je bila otkrivati mladima vrijednost i dostojanstvo rada i radnika, s posebnim uzorom u Kristu radniku. Polako je u taj oblik pastoralnoga djelovanja uključena i mlada inteligencija. Tih se godina i samomu Poglajenu događala preobrazba. Od introvertiranoga isusovca u izvanrednim je okolnostima poprimao osebujne crte čovjeka od akcije koje će resiti njegovo kasnije djelovanje. Tako Ivo Filipović (pod pseudonimom Ivo Sečkar) u članku »Veliki i zagonetni lik S. T. Poglajen« donosi i anegdotu jednoga od Poglajenovih suvremenika. Negdje na putu u inozemstvo, u Njemačkoj ili Francuskoj, Poglajen je slavio misu – u automobilu.
Osvajačka strategija za kraljevstvo Božje
Kada se nakon studija vratio u Hrvatsku i preuzeo uređivanje »Života« te se upustio u konkretni pastoral, u Poglajenu je također dozrijevala još jedna bitna karakteristika njegova djelovanja. Kao čovjek od akcije on je smatrao da Crkva iz obrambene strategije u novim okolnostima treba prijeći u osvajačku strategiju, osvajačku strategiju za kraljevstvo Božje – zapaža isusovac dr. Ivan Šestak u predgovoru zbirci Poglajenovih tekstova »Kršćanski personalizam« (Glas Koncila, 2010.).
Potvrdilo se to i u splitskoj fazi Poglajenova djelovanja. U Split je došao nedugo nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941., iako u gradu nije bio stranac. Upamćeno je u međuratnim godinama osobito ostalo Poglajenovo predavanje protiv pobačaja. Uznemirio je duhove. U žestoku su se raspravu uključili liječnici koji su tada pod normalno vršili pobačaje, braneći u polemici svoj navodni ugled, a očito i materijalni status.
Pomirenje sukobljenih organizacija laika
Neposredna sudionica skupine mladih koje je u Splitu od 1941. do 1943. godine organizirao p. Poglajen bila je i Smiljana Rendić, koja se kasnije svojim djelovanjem u Glasu Koncila od šezdesetih afirmirala i kao prvakinja hrvatskoga katoličkoga novinarstva. A zahvaljujući temeljima koje je u njoj udarila duhovna i intelektualna formacija pod vodstvom Poglajena – ili »Patra«, kako ga je ona jednostavno zvala – ona se može smatrati i jednom od najvećih hrvatskih intelektualki.
O Poglajenovim danima u Splitu izvrstan je izvor članak »Patrova sjetva«, koji je Smiljana Rendić objavila u studenom 1990. kada su i u Hrvatsku počele pristizati pomalo nejasne vijesti, koje su govorile i o njegovu preminuću, ali i o mogućem povratku u domovinu. Ona pojašnjava da je dolaskom u Split 1941. Poglajen živio u rezidenciji Družbe Isusove na Manušu. Grad je tada, jasno, bio pod talijanskom okupacijom. »Malo po svom dolasku počeo je tiho okupljati splitsku katoličku mladež, članove predratnih katoličkih organizacija Domagoja i Križara. Te su organizacije pod fašističkom okupacijom bile prestale djelovati. Prije rata bile su, kao i drugdje u Hrvatskoj, žalosno i štetno sukobljene. Skupina koju je Pater u Splitu okupio bila je jedina skupina hrvatske Katoličke akcije u kojoj je taj stari sukob temeljito, korjenito prevladan, zbrisan kao da ga nikad nije ni bilo.«
Poglajenova »podzemna Crkva« u Splitu
Svi su susreti mladih katolika pod Poglajenovim vodstvom u okupiranom Splitu imali i notu konspirativnosti. Smiljana Rendić bilježi i da je u Split Poglajen došao sklanjajući se zapravo pred Gestapovim progonom, tražeći kakvu-takvu sigurnost u talijanskoj zoni utjecaja. »Pakleno jedno i drugo, ali i u paklu ima devet krugova, ne jednako užasnih«, slikovito je opisala njegove dvojbe. Na tom je tragu zapisala da su istom logikom kao i Poglajen u Split dolazili i Židovi.
»Okupljajući nas pod fašističkom okupacijom, Pater je postupao oprezno i razborito. K sebi je najprije pozvao dva studenta i jednu studenticu, osobe već zrele katoličke formacije. Preko njih, uz njihovo moralno jamstvo, prilazili smo mi mlađi, većinom gimnazijalci i gimnazijalke. Sastajali smo se s Paterom po samostanima, ne uvijek na istom mjestu: kod isusovaca, kod francuskih sestara Družbe sv. Josipa na Gripama, kod sestara Službenica Milosrđa (Ancelle), kod dominikanki u samostančiću sv. Martina uz kapelicu kneza Trpimira nad Dioklecijanovim Zlatnim vratima, i kod klarisa u parlatoriju«, opisala je u članku »Patrova sjetva«.
Nekada je Poglajen prepuštao i da zreliji iz skupina održe ostalima predavanja po njegovim uputama. No prema kazivanjima Smiljane Rendić, radilo se u odvojenim skupinama. U skupini A bili su studenti i zreliji gimnazijalci, u skupini B gimnazijalci i manje »izgrađeni«, a u skupini C mladež bez većih intelektualnih težnja. »Patrova metoda išla je za odgojem zrelih katoličkih osobnosti, a ne tek za grupnim oduševljavanjem mladih duša za religioznost, (kod) koje katolički sadržaj ostaje u magli«, pojasnila je. Bila je to svojevrsna preteča »podzemne Crkve« kakvu će Poglajen podizati najprije u Slovačkoj u vrijeme Drugoga svjetskoga rata, a kasnije i u drugim istočnoeuropskim i azijskim zemljama.
Patrova predavanja intrigirala su i komuniste i liberale
Ipak Smiljana Rendić bilježi i da su se u skupini A okupljali i studenti koji su se angažirali kao komunisti. Bilo je u toj skupini i liberala, pa i jedna, kako ona kazuje, vrsna mlada intelektualka i pjesnikinja islamske vjere.
»Patrova metoda išla je za odgojem zrelih katoličkih osobnosti, a ne tek za grupnim oduševljavanjem mladih duša za religioznost, (kod) koje katolički sadržaj ostaje u magli«, opisala je Smiljana Rendić Poglajenov rad s mladima u Splitu tijekom Drugoga svjetskoga rata»Sve su to bile znatne novosti, teško shvatljive tadašnjemu katoličkomu poimanju Crkve kao obrambene tvrđave«, dodala je u članku »Patrova sjetva«. Unutar skupine A oformila se i skupina koja je imala duboke duhovne težnje pa je njihova formacija uključivala i asketsku notu. »Na sastancima te grupe Pater je najprije držao meditativno predavanje, zatim smo o sadržaju toga predavanja razmišljali u tišini; sastanak je završavao euharistijskim blagoslovom u crkvi ili kapeli samostana gdje smo se sastajali. Na tim sastancima, i uopće u dodiru s Paterom, upoznali smo francusku školu duhovnosti, dotad u Hrvatskoj uglavnom nepoznatu. Tražio je da svaki dan barem četvrt sata razmatramo koju perikopu iz Novog zavjeta«, zabilježila je također Smiljana Rendić.
Mise je u prvo vrijeme Poglajen slavio u isusovačkoj kapeli te za katoličku inteligenciju u crkvi sv. Filipa Nerija. Na sastancima na kojima se radilo na intelektualnoj formaciji p. Poglajen donosio je raznovrsne spoznaje, od teologije i filozofije do biologije i sociologije. Osobito je inzistirao na socijalnom nauku Crkve, potičući i na čitanje ključnih papinskih dokumenata koji su ustali protiv onodobnih idola – klase, rase i države. Bile su to enciklike »Divini Redemptoris«, »Mit brennender Sorge« i »Non abbiamo bisogno«. Citirala je na tom tragu Poglajena: »Učio nas je: ‘Sve što se stavi na vrh skale vrijednosti, na mjesto koje jedino pravomu Bogu pripada, bila to Klasa, bila Rasa, bila Država – sve je to krivi bog, idol.’« Teško bi se mogle osporiti patrove riječi – u današnjem bi se kontekstu nizu spomenutih idola samo još mogli pribrojiti novac, društveni probitak, moć, posjed…
Talijanskim fašistima denuncirali ga – četnici
Propovijedi p. Poglajena u splitskoj crkvi sv. Filipa Nerija tijekom 1942. postajale su izrazito antifašističke, napominje u članku »Patrova sjetva« Smiljana Rendić te pojašnjava da je osobito sporno postalo Poglajenovo tumačenje govora pape Pija XII. na Badnji dan 1942. godine. Riječ je o znamenitom govoru u kojem je Sveti Otac branio pravo radnikove osobe protiv robovanja u ekonomskoj ovisnosti, napominjući da ništa ne mijenja stvari proizlazi li takvo robovanje od privatnoga kapitala ili od svemoćne države. Propovijed se pojavila i u Vjesniku Splitske biskupije. Pretiskana je i kao posebna knjižica. Širila se, dakle, i daleko izvan kruga inteligencije koja se okupljala u splitskoj crkvi.
Smiljana Rendić podsjeća da su Poglajena talijanskim okupacijskim vlastima denuncirali splitski četnici. Gradonačelnik Splita, odnosno talijanski fašistički prefekt, u to je vrijeme bio Paolo Zerbino. On je Poglajenu dao 48 sati da napusti Split. Poglajen je iz Splita otišao, bilježi Smiljana Rendić, 6. siječnja 1943. A usto ona podsjeća i na zastrašujuću povijesnu lekciju o tome kako se vrlo lako može iskliznuti s pozicije moći – prefekta Zerbina u travnju 1945. strijeljali su talijanski partizani. Njegovo je tijelo bilo obješeno na Piazzale Loretu u Milanu zajedno s Mussolinijevim. Smiljana Rendić samo je znala da je Poglajen Split napustio brodom. Došao je najprije u Makarsku, koja je tada bila pod vlašću NDH. Iz Makarske je otputovao u Zagreb, a iz Zagreba u Slovačku. Tada je započela gotovo filmska faza Poglajenova djelovanja.
Objava UZ 120. OBLJETNICU ROĐENJA ZAGONETNOGA STJEPANA TOMISLAVA POGLAJENA (2) Klasa, rasa ili država – sve je to krivi bog pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
