Stjepan Tomislav Poglajen u svojevrsnoj konspiraciji, sudeći prema njegovim vlastitim zapisima u knjizi »Božje podzemlje« (objavljenoj 1949., na poticaj američkoga biskupa Fultona Sheena), našao se zapravo samom uspostavom NDH u travnju 1941. kada mu je za vratom dahtao Gestapo. Uobičajena je to bila taktika zloglasne nacističke tajne policije. Popise sumnjivih, odnosno onih koji su se odranije prometnuli u kritičare nacista, tajni su agenti imali već spremne ulazeći na teritorije zemalja pod nacističkom okupacijom ili pod njemačkim utjecajem, kakva je bila i NDH.
»Budući da smo rasli u vjeri, ohrabrili smo se pjevati gregorijanske korale na početku svojih svakodnevnih susreta, a crnokošuljaši prolazeći ispod našeg prozora vjerojatno su mislili da čuju glasove bezopasnih redovnika. Nisu ni slutili da se iza tih samostanskih zidina kriju mladi vjerski ustanici«, zapisao je o svojim splitskim učenicima o. PoglajenPoglajen je ovladao vještinama putovanja s lažnim dokumentima, koristeći se lažnim imenima. U knjizi navodi i da je tajno putovao po Hrvatskoj, a kasnije i po Europi i svijetu pod devet različitih imena. Tvrdio je da dolazi iz tri različite zemlje, a predstavljao se kao liječnik, sanitarni inspektor, radnik u tvornici, vodoinstalater i profesor. U Split je prebjegao 1941. s čvrstim uvjerenjem da fašistički tajni agenti nisu toliko lukavi i djelotvorni kao oni nacistički. Jednostavno, smatrao ih je šeprtljama koje će lako nadigrati. I u toj se igri uspješno održavao djelujući čak dvije godine u Splitu.
Poglajen je knjigu »Božje podzemlje« pisao također u konspirativnom ključu. On primjerice ondje navodi da je iz Zagreba najprije bježao u Trebinje, a da je zatim brzo, čuvši da je Gestapo ondje prodro u njegov stvarni identitet, sjeo na bicikl s naprtnjačom na leđima i krenuo put Jadrana. Vjerojatnije je da se radi o Sarajevu, a ne Trebinju. Nadalje spominje i »nacionalno katoličko sveučilište u Zagrebu«. Vjerojatnije je da misli na Sveučilište u Zagrebu.
Skupine mladih koje je okupljao oformile su se isprva kao intelektualni pokret otpora fašističkomu totalitarizmu. Kako je djelovanje u Splitu pod fašističkom okupacijom izgledalo iz perspektive katoličkoga svećenika, Poglajen vrlo detaljno dokumentira. »Fašistički okupatori su možda bili šeprtlje, ali su vrlo brzo uvidjeli koja im institucija predstavlja glavnu prijetnju. Objavljen je rat katolicizmu«, zapisao je i dodatno pojasnio: »Ispočetka se činilo da se radi o prilično umjerenom ratu. Nije bilo masovnih uhićenja svećenika i redovnica. Samostani nisu bili oskvrnuti, a crkve su bile otvorene. Međutim, na svakoj drugoj zgradi izvješeni su natpisi o obavezi propovijedanja na talijanskom. Naravno da taj jezik običan narod nije razumio. Svećenici nisu mogli na djelotvoran način propovijedati vjeru na jeziku koji sami nisu znali. Većina svećenika je pružala otpor toj naredbi, pa bi takve svećenike često nakon nedjeljne mise ispred vrata sakristije dočekali talijanski vojnici koji bi ih tada pretukli i zlostavljali.« Obustavljeno je tiskanje katoličkih novina i publikacija, opstruiran je rad katoličkih laičkih organizacija, navodi također Poglajen u svojim sjećanjima.
Predavanja zaintrigirala i mlade komuniste
Međutim taktika fašista imala je i svoje naličje, uočavao je Poglajen. Cjelokupna se strategija zapravo sastojala u tome da se vjera prikazuje kao nešto za jednokratnu upotrebu, težeći taktikama koje bi u narodu postupno gasile ljubav prema Bogu, po mogućnosti bez velikih mučeništava koja bi se kasnije veličala i postajala sjemenom budućih kršćana.
Stjepan Tomislav Poglajen s tugom se sjećao splitskoga razdoblja koje je naglo završilo 1943. godine. Bio je ponosan na svoju »tajnu univerzu«. »Nismo učili ni o tehnikama tajne službe ni o proizvodnji bombi. Naše oružje protiv tiranije bili su spisi sv. Tome Akvinskoga, Dunsa Scota, Platona, Aristotela i sv. Augustina. Također smo proučavali ekonomiju i sociologiju. Čitali smo o patnjama naših crkvenih otaca iz vremena ranog kršćanstva. Kroz rolete smo vidjeli kako sunce bljeska na fašističkim bajunetama dok su straže hodale ispod našeg prozora. U to vrijeme smo prolazili kroz iskustvo ranih kršćana jer smo i sami bili progonjeni kao omražena sekta. Budući da smo rasli u vjeri, ohrabrili smo se pjevati gregorijanske korale na početku svojih svakodnevnih susreta, a crnokošuljaši prolazeći ispod našeg prozora vjerojatno su mislili da čuju glasove bezopasnih redovnika. Nisu ni slutili da se iza tih samostanskih zidina kriju mladi vjerski ustanici koji će jednoga dana otjerati fašiste iz svoje zemlje«, piše u knjizi »Božje podzemlje« Poglajen.
Skupinama mladih koje je u tajnosti u Splitu predvodio Poglajen pridruživali su se čak i komunisti, među kojima je bio i jedan par mladih supružnika koji su se razočarali potpisivanjem pakta Ribentrop-Molotov 1939. godine te otada počeli preispitivati komunistička stajališta u sebi. Pristupili su Poglajenu želeći produbiti vjerska znanja. Zanimalo ih je kako se mogu uključiti u život Crkve, pa makar i u podzemlju. Poglajen je objeručke prihvatio apel. Mladić se tako po Splitu u tajnosti nalazio s Poglajenom, a usporedno je nastavio djelovati u partizanskom pokretu i u partijskim ćelijama. U svemu je začuđujuća i Poglajenova hrabrost – mladi je komunist jednostavno mogao biti špijun lokalnih komunista koji je mogao raditi na njegovoj egzekuciji. No u toj su fazi komunisti bili preslabi da bi i Crkvi objavili tako izravan rat. Dogodit će se to tek u punom zamahu uspostavom komunističke vlasti 1945. godine. Mladić je zajedno sa svojom suprugom istupio iz redova komunista. Poglajenu je priznao da je napokon počeo živjeti u svijetu koji ima smisla.
Stoti »rođendan« splitski su mu učenici čestitali – krunicom
Propovijedi uzdrmale fašističke okupatore
Kao jedan od perfidnih elemenata talijanske fašističke okupacije u Splitu Poglajen spominje i talijansko šurovanje sa Srbima s ciljem slabljenja hrvatskoga korpusa. Navodi i da je, želeći razbiti takvu talijansku taktiku, u Splitu počeo propovijedati s izrazito antifašističkim tonom, osobito naglašavajući da su pod talijanskom okupacijom i Hrvati i Srbi saveznici u borbi protiv uspostave jednoga totalitarizma. Politički skupovi bili su zabranjeni. Stoga su mnogi koji ni nisu bili katolici počeli dolaziti na Poglajenove propovijedi. Bilo je ondje i Židova i komunista. To je, jasno, privuklo i pozornost talijanske obavještajne mreže. I oni su počeli dolaziti poslušati njegove propovijedi, noseći olovku i bilježnicu da bi zapisali sve što mu se može staviti na teret.
Ozračje jedne takve mise opisuje Poglajen u knjizi »Božje podzemlje«. »Dok sam se penjao prema propovjedaonici, osjetio sam kako u crkvi raste napetost. Prolazi između klupa i predvorje bili su prepuni ljudi. Nisam mogao dopustiti da ove ljude uhiti policija. Opazio sam mladića koji je s bilježnicom u ruci sjedio blizu propovjedaonice. Znao sam, bio je to obavještajac. On je trebao izvijestiti o mojoj propovijedi. Dobro, odlučio sam, onda ću izreći jednu baš za njega. Jednu koja nije bila unaprijed smišljena i isplanirana«, opisuje Poglajen u svojim sjećanjima.
»Moleći Boga za pomoć upustio sam se u četrdesetpetominutno opisivanje čuda u Fatimi u Portugalu gdje se Gospa ukazala 1917. Tom prilikom je Djevica Marija pretkazala ‘da će se Rusija obratiti i da će uslijediti razdoblje mira u svijetu’, a sve to nakon Drugoga svjetskoga rata u kojem će ‘Rusija svijetom širiti zablude, poticati ratove i progone usmjerene protiv Crkve. Vjernici će biti mučeni, a jednako tako i sam Sveti Otac. Razni narodi bit će uništeni’. Kao i obično, moja je propovijed napadala vlast i ateizam, ali toga dana kao neprijatelja sam prikazao crvene košulje, a ne crne«, prisjetio se također Poglajen. Mladi je obavještajac jurnuo iz crkve, vjerojatno i zbunjen Poglajenovim tonom. No to je bio upravo efekt koji je i Poglajen namjeravao postići. Međutim, prijelomna točka zbog koje je Split morao napustiti bila je propovijed na tragu božićnoga obraćanja pape Pija XII. 1942. godine. Talijanima je to bila pljuska. Split je napustio u siječnju 1943. godine.
Objava UZ 120. OBLJETNICU ROĐENJA ZAGONETNOGA STJEPANA TOMISLAVA POGLAJENA (3) Borili su se protiv tiranije uz Tomu Akvinskoga, Dunsa Scota i Augustina pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
