Na putovanjima, po šumama, po raznim zabačenim predgrađima, podzemljima – ni na jednom mjestu na kojem se u svojim neobičnim evangelizacijskim putovanjima našao tijekom Drugoga svjetskoga rata – Stjepan Tomislav Poglajen nije prestajao biti svećenik. O tome je u svojoj knjizi »Božje podzemlje« zapisao: »Katolički svećenik gdje god se zatekao svakodnevno služi misu. Ona se obično služi u crkvi ili kapelici, no u podzemlju nisam mogao uživati u oltaru obasjanom svijećama, u ljepoti obrednih posuda ili mekoći svilenog misnog ruha. Često sam misu slavio sam kasno u noći u siromašnim neuglednim kućicama mnogih balkanskih gradova. Služeći misu zimi u rovovima usred šume strepio sam od patrole Crvene armije koja je marširala nekoliko kilometara dalje. U Pragu sam svake noći slavio misu u svojoj zatvorskoj ćeliji.«
Brevijar skrivao u koricama Staljinove knjige
Misno vino znao je skriti – budući da se često služio lažnim identitetom doktora medicine – u bočici za jod, među lijekovima. Hostije je znao skriti među aspirine. »Svećenici najčešće poste uoči služenja mise, a ja sam tih godina često bio bez hrane od ponoći do šest sati navečer sljedećega dana«, opisao je Poglajen.
»Jedan od nas naglas je pročitao poslanicu i evanđelje toga dana, nakon čega sam ja stao komentirati. Na obali preko puta nas nalazila se vesela družina koja je pila. Sve što su mogli vidjeti s druge strane bila je grupica mladića i djevojaka koji se sunčaju«, opisao je Poglajen kako je izletom u prirodu prikrio duhovnu obnova s mladimaNo i u tim je okolnostima, osim što je slavio mise u dubokoj tajnosti, redovito molio časoslov. Brevijar je krio unutar postave kaputa, zamotan u novine ili u kutijici za naočale. Nekada ga je znao skriti i u korice jedne Staljinove knjige. U Slovačkoj je u vrijeme Drugoga svjetskoga rata prostor za susrete s mladima mogao biti podrum, po mogućnosti u nekom prigradskom naselju, a prigoda za susret mogao je biti i izlet u šumu ili kupanje na rijeci. »Jedan od nas naglas je pročitao poslanicu i evanđelje toga dana, nakon čega sam ja stao komentirati. Na obali preko puta nas nalazila se vesela družina koja je pila. Sve što su mogli vidjeti s druge strane bila je grupica mladića i djevojaka koji se sunčaju. (…) Oprema za djelovanje naše revolucije bila je lako prenosiva. Sve što smo trebali jest srce koje osjeća, glavu s nešto znanja i usta koja mole«, zapisao je u »Božjem podzemlju« Poglajen.
Tijekom 1944. intenzivirali su se napadi saveznika na Slovačku budući da je bila zemlja koja je i formalno u njemačkoj orbiti utjecaja. Ujesen te godine pokrenut je i protunacistički ustanak, no nije urodio velikim preokretima. Nad Slovačkom se pojačao njemački vojni i obavještajni stisak. Poglajen je ponovno morao bježati pred Gestapom. U tom je trenutku procijenio da je njegov jedini spas u bijegu među gerilce – partizane koji su se još od početka rata skupljali po slovačkim šumama i pružali kakav-takav otpor nacističkoj okupaciji. Pritom je važno napomenuti da njihov predznak nužno nije morao biti proruski i proboljševički, kao u slučaju Staljinu nepokolebljivo odanih Titovih partizana u Jugoslaviji.
Bez anestezije operirao upalu slijepoga crijeva?
Jesen i početak zime 1944. Poglajen dramatično opisuje u svojim sjećanjima: »Bilo mi je jasno da su odbrojeni dani moga djelovanja u gradovima. Nacistički agenti su bili toliko blizu da se mogao osjetiti njihov dah. Morao sam se pridružiti svojim prijateljima gerilcima.« Sa skupinom slovačkih gerilaca susreo se nedaleko od Banske Bistrice. Zajedno s još nekoliko svojih učenika prije toga je proveo šest noći u pješačenju. Danju su se – vjerojatno u smjenama – odmarali na plastovima sijena ili duboko u šumama. »Kada smo konačno stigli do svojih prijatelja, sjeli smo uz logorsku vatru, halapljivo pojeli hranu koju su nam ponudili i shvatili što je najveća stvar koju ti život može pružiti: prijatelji koji su spremni s tobom podijeliti zadnju koricu kruha ili metak«, zapisao je u »Božjem podzemlju« Poglajen.
Navodi da je skupina kojoj se pridružio bila ipak snažna organizacija – koja je imala tridesetak tisuća pripadnika, među kojima nisu bili samo Slovaci, nego razni slavenski narodi, među njima i Hrvati, a onda i drugi, kao što su Francuzi. Nisu se bavili izravnim sukobima s nacističkim okupatorima, nego diverzijama prometnica i vojne infrastrukture. Poglajen je djelovao najprije kao liječnik. Bilo je tu konkretnih situacija koje je morao koliko-toliko ublažavati – bolesti zbog slabe ishrane ili posljedica velikih hladnoća i manjka higijene. Ivo Sečkar, alias Ivo Filipović, u članku »Veliki i zagonetni S. T. Poglajen« uz pomoć sjećanja Poglajenovih učenika navodi i da je on tih dana među slovačkim partizanima čak jednom prilikom bez anestezije operirao pacijenta s akutnom upalom slijepoga crijeva. »Liječeći tijela, želio je spašavati duše«, zanosno navodi Filipović.
Preko ruskoga generala infiltrirao se u Crvenu armiju
Prema Filipovićevim navodima u članku »Veliki i zagonetni S. T. Poglajen« i prema Poglajenovim zapisima u »Božjem podzemlju« morao je biti ili kraj 1944. ili početak 1945. kada se negdje na rubovima Slovačke ili početcima Poljske odigrao njegov susret sa sovjetskim generalom. Bio je to prvi korak u Poglajenovoj infiltraciji u redove Crvene armije. General je – procijenivši da je Poglajen »provjereni kadar« jer je podosta znao o marksizmu – pomno izložio što su ciljevi sovjetske politike. Pripojenje Poljske SSSR-u, jačanje komunističke partije na okupiranim teritorijima, eliminacija eventualnih političkih protivnika, osobito u sredinama gdje je bilo simpatizera menjševika ili socijalista… Prisutnost Crvene armije morala je biti svojevrsni katalizator koji bi ubrzao uspostavu potpunoga sovjetskoga utjecaja.
Taj Poglajenov susret s ruskim generalom odigrao se, znakovito, u prostorima jednoga samostana. Popustljivost spram vjere, ondje i konkretno popustljivost spram Katoličke Crkve, bila je samo privremena taktika ruskih osvajača, priznao je general. »Ako ih otvoreno napadnemo, nikada ne će nasjesti na našu propagandu«, rekao je Poglajenu ruski general. Stare se još moglo pustiti da idu na misu i liturgiju. No mlade je trebalo u potpunosti indoktrinirati. »Zatvorit ćemo sve kršćanske škole. Poskidati njihove staromodne križeve. Ukinut ćemo katolički tisak i udruženja kršćanske mladeži«, najavio je ruski general.
Glazbenu podlogu često je činila njemačka artiljerija
»Ekumenske procesije« nad spaljenom zemljom
Kraj 1944. i 1945. bilo je vrijeme kada se na istoku Europe odlučivao definitivni ishod Drugoga svjetskoga rata. Njemačka vojska, zajedno sa svojim saveznicima, bila je u povlačenju, a u nadiranju je dolazila nemilosrdna Crvena armija. Stiješnjeni između takvoga čekića i nakovnja, stradavali su brojni gradovi, sela, ljudi… Dok je u redovima Crvene armije tih tjedana lutao bespućima »spaljene zemlje«, Poglajenu se osobito u sjećanje usjekla jedna »ekumenska situacija«. U nekom nepoznatom selu rimokatolički vojni kapelan predvodio je misu u kojoj su sudjelovali pripadnici slovačke regularne vojske koji su se predali Crvenoj armiji. Našla se u tim okolnostima ondje i skupina pravoslavnih Rusa, kako navodi Poglajen, koji su panično pristupali katoličkomu svećeniku tražeći da krsti njihovu dječicu. Među njima je bilo i onih koji – nakon što je u Rusiji zavladao boljševizam – desetljećima nisu vidjeli svećenika.
Stoga su inzistirali da im on, premda katolički svećenik, krsti nedavno rođenu djecu. »Nemojte nas odbiti«, zavapila je jedna žena, upamtio je Poglajen. »Vi ste svećenik. Samo nam je to važno. Toliko smo toga već pretrpjeli. Molimo, spasite duše naše dječice.« Svećenik nije odbio njihove vapaje. Krstio je djecu. Idućih dana počele su pristizati i druge skupine majki. Kapela u kojoj su se ta djeca krstila bila je na brježuljku. Poglajen taj prizor majki s djecom kako se najprije uspinju, a kasnije spuštaju krivudavim cestama naziva procesijama. A Poglajenu je infiltracija u redove Crvene armije poslužila kao odskočna daska u novoj nezamislivoj avanturi – upadu u crvenu Moskvu.
Objava UZ 120. OBLJETNICU ROĐENJA ZAGONETNOGA STJEPANA TOMISLAVA POGLAJENA (5) Oružja njegove revolucije bila su usta koja mole, srce koje osjeća i glava koja zna pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
