Jedan od značajnijih pothvata »partizanovanja« zagonetnoga svećenika Stjepana Tomislava Poglajena po istočnoj Europi u vrijeme Drugoga svjetskoga rata bila je i podjela tisuća sličica s ikonom Majke Božje Iverske, koju osobito štuju Rusi. Neki izvori govore da je Poglajen nadgledao tiskanje i podjelu oko 100 000 primjeraka ikone, a neki čak i o 200 000. Na letku je bila otisnuta i molitva o kojoj Ivo Sečkar (Ivo Filipović) u članku »Veliki i zagonetni S. T. Poglajen« piše: »To je potresna molitva, pravi vapaj djeteta Majci iz suzne doline: ‘Presveta Bogorodice, isprosi mi od svog Sina mir u duši i svijetu i milost na času smrti.’«
U moskovskom centru NKVD-a krstio i ispovijedao
Poglajen je svoju infiltraciju u redove najprije slovačkih partizana, a onda i među »crvenoarmejce« pokušao iskoristiti za gotovo nezamislivu avanturu – dolazak u Moskvu i susret sa samim Staljinom.
Djelujući mjesecima među partizanima na istoku Europe, Poglajen je kraj rata dočekao i s mnogim kontaktima. Preko starih se kontakata uspio zakloniti čak i od NKVD-a, zloglasne sovjetske tajne službe. Štoviše, propusnica istaknutoga sovjetskoga generala dovela ga je do automobila NKVD-ovca kojim je započeo put u Moskvu, gdje je pristigao u svibnju 1945. godine. Njegov prvi smještaj, barem prema onome što bilježi u poprilično »šifriranim zapisima« u knjizi »Božje podzemlje«, bio je u zgradi namijenjenoj upravo NKVD-ovcima. Poglajenov je lažni identitet tada bio u glumljenju istaknutoga partizanskoga časnika. Misno vino i dalje je čuvao u bočici za jod, a hostije je skrio među aspirine.
Problem oko slavljenja misa i Poglajenova stvarnoga svećeničkoga identiteta bio je »samo« u tome što se on našao okružen »istreniranim promatračima« zloglasne ruske tajne službe. Valja nakratko i zamisliti kakvo bi to ozračje moglo biti – opreznoga »novogovora«, veličanja »velikoga vođe«, nešto vrlo nalik onomu što je u knjizi »1984« opisivao George Orwell. Ipak hrabro je i u tom ambijentu Poglajen nastavljao igrati svoju igru. U »Božjem podzemlju« navodi da je čak s nekoliko djelatnika ruskoga obavještajnoga centra u Moskvi uspostavio prisnije odnose. Neke je podučio o temeljnim kršćanskim istinama. Nekolicinu njih potajice je krstio, pričestio, a neke i ispovjedio. U prvom poratnom vremenu sovjetski je režim tek naoko tolerirao vjeru. Ondašnji su pravoslavni velikodostojnici, kako slikovito opisuje Poglajen u svojim sjećanjima, surađivali s Partijom blisko kao i Komsomol (propartijska organizacija mladih).
U Moskvi Poglajen nije uspio doći do samoga vrha, do Staljina, no Ivo Filipović u članku »Veliki i zagonetni S. T. Poglajen« iznosi maglovitu pretpostavku da je možda ipak došao prilično visoko, i to do razgovora s Anastasom Mikojanom, bliskim Staljinovim suradnikom, koji se labirintima sovjetske politike dobro snalazio pa je pri vrhu ostao sve do sredine šezdesetih… Tijekom svojega šestomjesečnoga boravka u Moskvi i drugim dijelovima Rusije Poglajen je stekao dojam da ispod oklopa službenoga bezboštva među običnim ljudima ipak tinja plamen vjere u Boga. No prva zemlja komunizma bila je preopasna za njega. Morao ju je napustiti te se vratio u Čehoslovačku krajem 1945. godine.
Prijateljstvo s bl. Fultonom Sheenom
Zajedno ratovali na duhovnim bojištima Kine
Nakon Čehoslovačke u ljeto 1946. ostaje prilično nejasno što se događalo s Poglajenom. Govorilo se i pisalo o tome da je malo nakon bijega iz Čehoslovačke bio u Rimu, gdje se susreo s papom Pijom XII. i njegovim najbližim suradnicima te s budućim papom Pavlom VI., tada mladim vatikanskim diplomatom Giovannijem Montinijem, gdje je sami vrh Crkve izvijestio o stanju iza željezne zavjese. Neki dokumenti govore i da se u poratnim godinama susreo s čak dvojicom američkih predsjednika – Harryjem Trumanom i Dwightom Eisenhowerom. S pouzdanošću se može reći i da je nastavio svoj gotovo nevjerojatan apostolat izgradnje »podzemnih Crkava«. Jedan od svjedoka toga bio je i nedavno proglašeni blaženik Fulton Sheen, koji je napisao predgovor »Božjemu podzemlju« te ondje napomenuo da je s Poglajenom proveo neko vrijeme u Kini 1947. godine. Poneki radovi govore i o Poglajenovim putovanjima u Indiju, gdje je kontaktirao i s misionarom Antom Gabrićem i Majkom Terezijom… Pisalo se i o njegovu djelovanju u Vijetnamu. Putovao je i po Europi i po svijetu te se ondje susretao s pravom niskom hrvatskih svećenika i intelektualaca – Krunoslavom Draganovićem, Ivanom Tomasom, Dušanom Žankom, Vinkom Nikolićem… Jedan od posljednjih živućih sugovornika Stjepana Tomislava Poglajena postulator je kauze bl. Ivana Merza p. Božidar Nagy, koji se s njim susreo 1979. u Parizu te 1985. u Rimu. Oni koji su o Poglajenu ponešto i zapisali redovito govore o njegovoj sklonosti konspirativnosti, ali i o tome da je bio vrhunski, nenadmašan mislilac. Knjižnice su, kazuju svjedoci, bile njegovo carstvo.
Misu je uspio slaviti i iza zatvorskih rešetaka
Boravak u Čehoslovačkoj posljednja je Poglajenova avantura koja se može koliko-toliko pouzdano rekonstruirati. Poznato je da se vratio starim kontaktima oko »Rodine«, zajednice mladih katolika koju je za dane komunističkoga prevrata pripremio još u vrijeme rata. No brzo je čehoslovačka policija privela neke od njegovih najbližih suradnika u »Rodini« Vladimíra Jukla i Silvestera Krčméryja. Jasno, to je morao biti mamac – za Poglajenovu predaju, na koju je on spremno pristao samo da se mladi dvojac ostavi na miru. Poglajen je prošao kroz vrlo neugodna iskustva u zatvorima u Bratislavi i u Pragu. Svoju prvu noć u zatvoru opisuje riječima: »Pod je bio prekriven izmučenim tijelima i samo je ostalo još malo mjesta pokraj zahoda iz kojega je kapala voda u vlažnom i hladnom kutu ćelije. Raniji stanari su bili spremni premjestiti se na to mjesto i nama dvojici novih prepustiti svoja mjesta, ali smo ih odbili. Po nekoj hijerarhiji jada ljudi koji su bili pretučeni i ležali u bolovima zavrijedili su dobiti pristojniji kvadrat ćelije, odnosno dašak čišćeg zraka koji se mogao udahnuti u blizini vrata.« Zahvaljujući dobroti čuvara koji je prokrijumčario vino i hostije, jedan od zatvora u kojima je Poglajen boravio svjedočio je i misama iza zatvorskih rešetaka.
Ipak proveo je relativno kratko vrijeme po zatvorima, od siječnja do ožujka 1946., kako to rekonstruira Ivo Filipović, a čehoslovačke su ga vlasti pustile zbog nedostatka dokaza. U pozadini se događao niz akcija – u Poglajenovu su korist reagirali i crkveni velikodostojnici, ali i diplomati i političari iz više europskih zemalja. Može se pouzdano utvrditi i da je u srpnju 1946. napustio Čehoslovačku, ubacivši se tada već kao pravi »ilegalac« u vlak Crvenoga križa na putu za Belgiju, u odjel za tifusare. Nije poznato je li ikada nakon toga boravio u Čehoslovačkoj, pa makar i zakriven nekim svojim identitetom. No poznato je da su njegovi učenici koji su se okupljali u »Rodini« desetljećima kasnije bili svojevrsna prethodnica baršunastoj revoluciji koja je oborila komunizam u Čehoslovačkoj. Poglajenovi učenici bili su naime nositelji »demonstracije svijeća« u ožujku 1988., masovnoga okupljanja u Bratislavi u znak obrane vjerskih sloboda i savjesti pojedinca. Policija je tada bila dovoljno snažna da tu miroljubivu povorku rastjera vodenim topovima. No već za godinu-dvije komunizam je u Europi završio svoju nasilnu povijesnu dionicu. A u otprilike isto vrijeme, nekada tijekom 1990. godine, svoj je životni hod završio i sam Poglajen.
Bitka protiv novih totalitarizama tražit će junake Poglajenova kova
Nije nasumice Rod Dreher, u svijetu čitani američki autor konzervativnoga predznaka, pisac knjige »Benediktova opcija«, počeo isticati Poglajenov život i djelo kao putokaz za djelovanje vjernika u suvremenom društvenom kontekstu. U Poglajenu je Dreher vrlo vjerojatno prepoznao nekoga tko je vrlo uspješno živio »Benediktovu opciju« – koja bi se ukratko mogla opisati kao svojevrsno strateško povlačenje u manje, izdvojene kršćanske zajednice. Takve bi zajednice trebale biti, smatra Dreher, manje usredotočene na djelovanje u političkom prostoru ili kao masovan pokret, a više na svoj unutarnji rast uz snažan oslonac na sakramentalni život, molitvu, askezu, meditaciju, pa i intelektualnu izgradnju te tako formirane izlaziti u svijet…
Poglajenov život svojevrsni je interpretacijski ključ za razumijevanje onoga što Dreher iznosi u knjizi »Oduprite se laži: Priručnik za kršćanske disidente«. U tom svojevrsnom nastavku »Benediktove opcije« Dreher nudi smjernice za otpor novoj vrsti totalitarizma – koji je »mekan« u smislu da mu više ne trebaju grube represivne metode, ali itekako »tvrd« u svojim nastojanjima da u potpunosti ovlada ponašanjem i promišljanjem pojedinca. Dreher upozorava da je u novije vrijeme ideal takvoga totalitarnoga društva gotovo u potpunosti ostvaren u Kini tehnologizacijom i nadzorom nad svakidašnjicom te »sustavom društvenoga kreditiranja«. Dreher je upozorio i da su zapadna društva itekako u kušnji upadanja u takav novi oblik totalitarizma u kojem se osobne slobode mijenjaju za obećanja i djelomična ostvarenja potpunih materijalnih ugoda. Pandemija koronavirusa, premda je njegova knjiga pisana prije pandemije, itekako je Dreherova promišljanja učinila relevantnima. Štoviše, ako bi se neke prijelomnice u razvoju koronavirusne krize usporedile s nekim Dreherovim pretpostavkama, čitava bi se pandemija mogla tada razumjeti i kao svojevrsna globalna »pokazna vježba«. Ona je, možda, samo trebala »ispitati« u kojoj je mjeri danas moguć novi totalitarni zaokret – u smislu odustajanja od osobnih sloboda u ime onoga što je proglašeno kao materijalno blagostanje. Bitka protiv novih totalitarizama ne će se možda voditi na velikim bojištima, no jamačno će tražiti duhovne junake Poglajenova kova!
Završetak
Objava UZ 120. OBLJETNICU ROĐENJA ZAGONETNOGA STJEPANA TOMISLAVA POGLAJENA (6) Njegovi učenici bili su prethodnica u obaranju komunizma u Europi pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
