U čovjeka je upisano dobro, odnosno težnja za pravdom i poštenim odnosima. Međutim ta težnja često mu stvara i teškoće u životu. Tko se ne nada da će nakon vlastitih iznimnih, kvalitetnih i plemenitih napora ugledati neke plodove svojega rada koji će biti dobri, pravedni te mu naposljetku donijeti i zadovoljstvo? Tu misao na sjajan način kroz pripovijedni okvir iznose misna čitanja ove nedjelje.
Pred vjernike se ponovno stavlja slika vinograda. Dok su prošle nedjelje u središtu bili otac i njegova dva sina koja šalje u vinograd, sada je to cjelokupni Božji narod. Narod koji Bog voli biva stavljen pred pitanje o vlastitoj odgovornosti za povjerena mu dobra.
Bog je onaj koji trajno ljubi
Izaijinu tekstu (pjesan o vinogradu) u središtu je odnos između Boga i njegova naroda na način da ih se prikazuje poput zaručnika koji međusobno izmjenjuju nježnost. Da, odnos između Boga i naroda često je prikazivan u Starom zavjetu u slici odnosa muškarca i žene. Ta ljubav vodi ih prema sve većemu jedinstvu koje stremi k plodovima te ljubavi. Ipak je idila bila prekinuta jer odnos koji je započeo, ako nije izgrađivan s obiju strana, jednostavno s vremenom sahne.
Odnos između Boga i njegova naroda u Starom je zavjetu uistinu kompleksan – jer ljubav Božja nije uzvraćena. Bog je prikazan kao onaj koji trajno ljubi. Sadi vinograd te se nada plodovima, no oni ne dolaze. Bog traži plodove pravednosti, no ne nalazi ih. Jer vinjaga nije vino, kao što ni laž, koliko god bila prikazana istinitom, ne može biti istina. Može se netko truditi uljepšavati stvarnost, no to mu ne polazi za rukom. Najpogubnije je što mira u srcu nema ni na vidiku.
Sve je moglo biti drukčije, ali valjalo je slijediti ono što je u čovjeka duboko upisano – usmjerenost na dobro, plemenito, pravedno i istinito koje vodi k plodovima dobra. Odjekuju stoga, kao inače u proročkom tonu, riječi Izaijine: »Što još mogoh učiniti za svoj vinograd pa da nisam učinio?« Vrlo su snažne te riječi jer izgovara ih sam Bog. Osjeća, poput čovjeka, razdiranje utrobe nakon što je ulagao puno, a dobio malo ili gotovo ništa zauzvrat. Osjeti to svatko tko je živio iz srca, a s druge strane nailazio na osobe koje to nikada nisu ni pokušale živjeti. Bol koju tada netko osjeća u nutrini jača je nego bilo koji oblik tjelesne boli. Jer takva bol proizlazi iz ranjenoga srca. U Izaijinu tekstu ranjen je sam Bog, i to manjkom ljubavi od vlastita naroda. A dao mu je sve. Slobodu, zemlju, pa i sam identitet.
Jedan je gospodar u vinogradu
Matejev je ulomak donekle sličan Izaijinu tekstu. Narod više nije prikazan u slici vinograda, nego je promotren kroz prizmu svojega rada u vinogradu. Mateju je ponajprije stalo prikazati načine ljudskoga ophođenja prema povjerenim mu darovima. Prvo ističe misao o važnosti svijesti da vinograd ne pripada narodu, nego je on gospodarov. Čovjek je dakle prikazan kao odgovorni upravitelj vinograda, a ni u kojem slučaju kao njegov apsolutni posjednik. Snažna je to misao jer čovjeka s jedne strane oslobađa, a s druge strane opet priziva u svijest njegovu odgovornost za povjerena mu dobra. Sloboda je u čovjekovu odmaku od materijalnih stvari. One za njega nisu i ne bi trebale biti apsolut. Tu započinje drama koju pokreće ljudska potreba da sebi prisvaja nešto što mu uopće ne pripada. Tada mu svi drugi koji se ispriječe na putu postaju prijetnja koja treba biti uklonjena. Novca nema dovoljno, treba ga biti više, a tada se nažalost ne biraju sredstva.
Smetnjom tada postaju glasnici dobra, osobe koje žive u svijesti da su tek sluge u vinogradu koji nije njihov. Slijede uobičajene fraze: »On se uvijek nešto buni i protivi!« ili: »Opet ništa nije shvatio te misli da je pametan!« A sve je moglo biti tako jednostavno, no valjalo je zastati i ponizno pristati na ulogu sluge. Jer jedan je gospodar u vinogradu. Za vjernike je jasno da je to sam Krist. Onaj koji će, kako vjernici mole svake nedjelje u Vjerovanju, doći suditi žive i mrtve. Taj sudac sam je sebe i svoju misiju na zemlji uvijek shvaćao tek kao službu, a nikada kao gospodstvo. Bio je i ostao poslušni Sin svojega nebeskoga Oca, pa i u trenutcima podnošenja boli koju su mu nanijeli oni s kojima je svakoga dana jeo i pio.
Vinograd ostaje, a radnici se mijenjaju
Surov je Matejev evanđeoski ulomak jer potiče svakoga vjernika da zastane i preispita vlastitu ulogu u vinogradu Gospodnjem: kolika je čovjekova mjera odgovornosti u činjenju dobra, odnosno u aktivnom zauzimanju da se izbjegne zlo? Zlo u evanđelju nije prikazano tek kao ideja, nego kao nešto što se najzad materijalizira i razara vinograd. Razornost se očituje na sasvim jasan način u izostanku plodova rada u vinogradu. Oni su vidljivi, opipljivi te se mogu nastojati prikazati na neki ljepši način, no realnost je takva kakva jest. Ipak evanđelje tu ne staje. Unatoč prikazu surove realnosti koja se očituje u ljudskoj zloporabi službe u vinogradu, Bog otkriva da lijek postoji.
Lijek se krije prije svega u sposobnosti razlučivanja dobra od zla, odnosno u onome što isusovačka duhovnost naziva razlučivanje duhova. Zlo, uči Matej, valja uklanjati, a dobro, koje je možda godinama bilo odbacivano, rehabilitirati da bude temelj novoga rada u vinogradu. Jer vinograd ostaje, a radnici se mijenjaju.
Objava VINOGRADARSKE MUKE Ima li slobodnih radnika? pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
