Na lipanjsko ređenje prvoga Hrvata za svećenika Instituta misionara svetoga Križa, redovničke družbe posvećene upravo slavlju tradicionalne latinske mise, u Zagreb je iz sjedišta družbe u Tanzaniji stigao i vrhovni poglavar družbe o. Antonius Maria Mamsery. O. Mamsery rado se odazvao na razgovor o jedinstvenom apostolatu koji povezuje benediktinsku kontemplativnost i franjevačku aktivnost, tradicionalnu liturgiju i misijsku službu, ali i o europskim korijenima Crkve u Africi i razlozima njezina duhovnoga procvata.
Misionari svetoga Križa plod su »poziva unutar poziva« Marije Stieren, benediktinke koja je pedesetih godina došla u misiju u Tanzaniju. Ondje je čula glas koji ju je zapitao: »Jesi li spremna za me?« To ju je pitanje umnogome zbunilo: ta već je radi Boga napustila svoju kulturu, svoju domovinu i svoj jezik!
No nakon mnogo muka i duhovnoga vodstva shvatila je da je Bog poziva da utemelji družbu koju uz braću i svećenike misionare čine redovnice – Majke svetoga Križa. Benediktinski korijeni naše utemeljiteljice razlogom su zašto i naša duhovnost počiva na benediktinskim temeljima, a franjevački habit koji nosimo znakom je franjevačke karizme koju baštinimo od suutemeljitelja družbe fra Cornelija Del Zotta. Družba je prisutna na četirima kontinentima: osim u Africi, djelujemo i u Njemačkoj te u Brazilu i u Sjedinjenim Američkim Državama, no nedavno je za svećenika zaređen i jedan brat iz Filipina. Ređenjem o. Tabakovića broj je svećenika u družbi porastao na 21, a naše sjemenište trenutačno pohađa tristotinjak mladića te se nadamo da ćemo ubrzo moći otvoriti i vlastitu bogosloviju. Naime Tanzanijska je biskupska konferencija nedavno morala povećati broj bogoslovija s pet na osam, ali u svakoj je i dalje između 300 i 400 bogoslova.
Tanzanija je kršćanska zemlja s muslimanskom manjinom, a tradicionalna su vjerovanja zastupljena vrlo malim udjelom. Takve se okolnosti velikim dijelom mogu zahvaliti europskim misionarima koji u Tanzaniju nisu donijeli samo vjeru, nego i obrazovanje, zdravstvo, socijalnu skrb, poljoprivredu… Naše je misijsko djelovanje u tom smislu i danas na sličnom tragu karitativne evangelizacije. Misionari svetoga Križa u Tanzaniji upravljaju četirima školama, dvama vrtićima i internatom za djevojčice te sjemeništem, skrbeći se sveukupno o šestotinjak djece. Uz rad u svojoj bolnici mnogo vremena i dalje posvećujemo radu u polju da bismo mogli prehraniti sebe i sve koji pokucaju na naša vrata. U Brazilu pak naša služba obuhvaća skrb za djecu s ulice, a u Njemačkoj njegu starijih osoba.
Sav taj apostolat proizlazi iz kontemplativnoga života. Predavali u školi ili služili u bolnici, održavali kateheze ili duhovne vježbe, misionari se konstitucijama obvezuju na svakodnevno dvosatno razmatranje pred Presvetim, a u većim zajednicama njeguju i sveudiljno euharistijsko klanjanje. Presveto je naša elektrana! Sveti Toma Akvinski upozorava nas da ni jedan čovjek ne može dati ono što nema; svećenik ne može nahraniti duše ako sam gladuje. Njegova sposobnost da hodi drugima proizlazi iz sposobnosti da u tišini boravi pred Presvetim.
Sveti Alfonz Liguori rekao je da su sati koje provedemo pred Presvetim najbolji sati u danu. Svakako pritom nije mislio samo na svećenike. Ako to i ne mogu biti sati, ako to i ne može biti dnevno sudjelovanje na misi, susret s euharistijskim Gospodinom i za laike je preduvjet da ostanu zdravi i da ostanu zajedno. Današnji čovjek postaje sve bolesniji, a zajednice sve razjedinjenije jer takvih susreta manjka. Poslužimo li se slikom iz svakodnevnoga života, čovjek ni na liječnički pregled ne odlazi samo kada mu je zdravlje tijela narušeno, nego i kada bolest želi spriječiti. Ni u duhovnom životu nije ništa manje važno u tišini se izložiti Liječnikovu pogledu.
Kontrast koji navodite ne može se poreći: afrički narod voli ples jer mu je doista u krvi. No istina je da u bogoslužju podjednako čezne i za tišinom dok mu se ples nerijetko nameće. Kada se pak vjernicima dopusti da sami odaberu, mnogi odabiru tišinu. Oni koji prvi put pohode naša tradicionalna euharistijska slavlja znaju reći: »Misa se vratila!« Osjećaju da su pronašli nešto izgubljeno i sami to ištu. Misionari svetoga Križa ne upravljaju župama, nego ljudi dolaze u naše misije iz vlastite čežnje za ljepotom.
Neki sam dan vidio snimku s proslave Tijelova u našoj misiji na kojoj đaci pjevaju gregorijanski napjev sv. Tome Akvinskoga; doista ne treba mnogo da ljubav prema tradiciji usvoje i djeca. A kada je vide oni koji nisu kršćani, ona postaje i sredstvom evangelizacije. Mnogo je muslimana koji su se, poslavši djecu u naše škole, oduševili ljepotom liturgije te se poželjeli krstiti.
To dokazuje da evangelizacija ne ovisi toliko o onome što govorimo koliko o onome što činimo i onome što živimo. Tradicija se ne tiče samo našega bogoslužja, nego vjernosti svemu pologu vjere koji smo primili od predaka. Valja nam izvesti na pučinu predaje, a ne ostati u njezinim pličinama.
Misionarski je život svagdje i uvijek ponajprije izazov sebedarja. Istinski se darovati drugima može samo onaj tko zna da služi Gospodinu. Kada to čovjek shvati, postaje svejedno ima li sve što mu treba ili mu gotovo sve nedostaje: posve ga ispunja radost darivanja života za život duša. I tada doista može osjetiti kako se ostvaruje Kristovo obećanje da će svi koji ostave dobra ovoga svijeta od njega primiti stostruko. No kada čovjek zaboravi da služi Gospodinu, drugima može darovati samo sebe: njegova riječ postaje središtem navještaja namjesto Božje riječi. Takav život iscrpljuje i lako se svodi na glumu ili performans, na očitovanje vlastite moći. A istinska je evangelizacija očitovanje Božje moći. Kada je Isus odabirao evangelizatore, nije pozvao učene pismoznance poput Gamaliela, nego nepismene ribare poput Petra; nije želio njihove sposobnosti, imutak ili utjecaj, nego njihovu ljubav. Samo onaj koji ljubi zna da bez Boga ne može ništa, da mora u svemu čekati na silu Duha Svetoga, baš poput apostola u dvorani posljednje večere.
Tijekom dosadašnjih posjeta Europi navikao sam da u crkvama bude dvadesetak ljudi. A u Chartresu ih je na jednom mjestu bilo više od dvadeset tisuća – uključujući i djecu koja su put prehodala uz pjesmu! Dirljivi su bili i prizori svećenika koji su čitavim putom ispovijedali i savjetovali mlade. U tom hodočašću prepoznao sam velik znak nade u ponovno buđenje katoličke vjere u Europi. Mnogočlane obitelji, kakvih je u Chartresu bilo mnogo, nisu tek temelj odgoja u vjeri i ćudoređu, nego i ishodište duhovnih zvanja.
Kakvo je afričko gledište spram trenutačnih »liturgijskih ratova«?
Neizbježno je na ovom mjestu zapitati što je u korijenu rastućega broja duhovnih zvanja u vašoj redovničkoj zajednici.
Nije riječ o procvatu duhovnih zvanja samo među Misionarima svetoga Križa, nego i u čitavoj Tanzaniji, pa i šire u Africi. No ne bih to pripisao ljudskomu djelovanju. Nikakav uspjeh nije naše djelo; mlade na duhovni život poziva Bog, a mi samo prianjamo uza nj, moleći da mladi prepoznaju da ne moraju birati između Marte i Marije – da Crkvi mogu služiti istom i kontemplativno i aktivno. I same mlade često iznenadi dinamika milosti koju primaju. Kako ne bi i nas? Katkada nam je teško pojmiti odakle sva ta zvanja dolaze! No koliko god da ih ima, potrebe su za njima još i veće.
U našoj misiji u Tanzaniji trenutačno služi sedam svećenika. Svaki od njih svake nedjelje slavi tri do pet misa, putujući i sedamdesetak kilometara između kapela koje nam na raspolaganje stavljaju biskupijski svećenici. Svaku od tih misa pohodi četiristotinjak vjernika, a nije rijetko da se prije mise više sati i ispovijeda.
Narodu nije teško uz molitvu krunice čekati svećenika i cio dan; a kada je jedan naš brat u jednoj takvoj prigodi skratio propovijed na petnaest minuta da ne opterećuje vjernike, oni su se zabrinuli da se razbolio te ga zamolili da idući put propovijeda barem dvostruko dulje! Ostaviti ljude bez okrjepe za kojom toliko žude makar i jednu nedjelju bilo bi jednako ugrozi njihova duhovnoga života i izdaji svećeničkoga poslanja. Ipak, rekao bih da afrička svećenička zvanja imaju i dodatno poslanje.
Naši su predci primili vjeru od predaka naše europske braće. Kada Europi manjka duhovnih zvanja, pravedno je da joj Afrika zvanjima uzvrati za primljeno duhovno blago.
Mnoge povrjede spomenute u toj deklaraciji do danas nisu ispravljene. Stoga je važno nastaviti moliti se Duhu Svetomu za potpuni povratak istini koja oslobađa: istini o ljudskoj naravi, o našem podrijetlu i svrsi, koja je neodjeljiva i od našega životnoga puta. Kao što ni stablo ne može izrasti ako mu se podsiječe korijenje, tako ni čovjek ne može dosegnuti svoju svrhu ako se odrekne svoje predaje.
Afričke obitelji osim mnogočlanosti resi poštovanje prema predcima – i živima i pokojnima. Zato se i ne susrećemo s nevoljom koju nastojimo zaliječiti u Europi: napuštanjem starijih osoba. Uvijek se u našim obitelji nađe tkogod tko se može posvetiti njezi starijih, što se u Africi smatra i čašću i blagoslovom. Takav nazor, koji je kroz vjekove vladao među kršćanima diljem svijeta, danas je osobito na udaru. Poštovanje odrasle djece prema roditeljima pod vanjskim utjecajima iščezava. Zato je i za duhovni i za društveni život ključno da se duh obiteljskoga zajedništva očuva u Crkvi, da vjernici ostanu vjerni predaji u dvostrukom smislu te riječi: primanju svjetla vjere od predaka i njegovu prenošenju novim naraštajima.
Objava VRHOVNI POGLAVAR MISIONARA SVETOGA KRIŽA O. ANTONIUS MARIA MAMSERY Gregorijanski napjev i u afričkoj kulturi postaje sredstvom evangelizacije pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
