Prema službenim podatcima u Hrvatskoj je u prvih šest mjeseci ove godine podneseno 7500 zahtjeva za mirovine. Mnogi se ne rješavaju u obveznom zakonskom roku od dva mjeseca od dana podnošenja. Podnositelji zahtjeva, odnosno budući umirovljenici, s razlogom su nezadovoljni, posebno oni s manjim mjesečnim plaćama, koje im ne omogućuju stvaranje ušteda. Osim toga zbog kašnjenja postoji opasnost od gubitka prava na zdravstvenu zaštitu jer radni odnos i s njim vezano aktivno osiguranje su prestali, a nije stečeno očekivano svojstvo umirovljenika. U tom međurazdoblju podnositelj zahtjeva za mirovinu nije više ni aktivni osiguranik ni umirovljenik. Nalazi se u nekoj vrsti praznoga prostora… Ako takvo razdoblje zbog sporosti rješavanja prava na mirovinu potraje duže od 30 dana, a eventualno nastupi neka bolest ili potreba smještaja u bolnicu, nastaje problem postojanja prava na zdravstvenu zaštitu i s tim u vezi plaćanja troškova zdravstvene zaštite.
To najviše pogađa buduće umirovljenike s manjim prihodima i nižim plaćama, koji žive »od prvoga do prvoga«. To su pretežno oni koji primaju neto plaće do 750 eura, što se smatra granicom siromaštva. U tu skupinu mogu se pribrojiti i oni kojima će zbog niskih plaća tijekom radnoga vijeka, umjesto njihove stvarne mirovine izračunate prema mirovinskom zakonu, biti priznato pravo na tzv. »najnižu mirovinu«, dakle neka vrsta socijalne mirovine.
Stručne službe HZMO-a opravdavaju svoju sporost u rješavanju prvih zahtjeva za starosne, ali i druge mirovine povećanim brojem zahtjeva. Ponavlja se uobičajeno pitanje tko je odgovoran.
U traženju odgovornih treba poći od odredaba mirovinskoga zakona koji u pravilu ponavlja pogrješke prethodnih zakona. Prema odredbi čl. 117. postupak za ostvarivanje prava vodi Zavod na zahtjev osigurane osobe ako Zakonom nije drukčije određeno, kao npr. invalidske mirovine u kojima se mogu pokretati postupci i mimo zahtjeva, a na prijedlog liječnika. Međutim rok za podnošenje zahtjeva za sve vrste starosnih mirovina vrlo je kratak, ograničen odredbom članka 42. stavka 8. koja propisuje: »Zahtjev za mirovinu iz stavka 1. ovoga članka može se podnijeti najranije jedan mjesec prije ispunjenja uvjeta za priznanje prava.«
Takvim nelogičkim skraćivanjem roka zakonodavac, odnosno Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike dovelo je stručne službe provedbe u položaj u kojem ne mogu prikupiti svu potrebnu dokumentaciju za donošenje rješenja o mirovini. Da raskorak bude veći, stručne su službe obvezane na donošenje rješenja u roku od dva mjeseca, nakon isteka kojega se smatra kašnjenjem.
Bilo bi logično da su se zadržale odredbe već zaboravljenoga prvoga reformskoga Zakona o mirovinskom osiguranju, koji je stupio na snagu 1. siječnja 1999., kojim je propisani rok za podnošenje zahtjeva bio duži dva mjeseca. S takvim dužim rokom davala se duža mogućnost da se po potrebi dopune dokazi potrebni za donošenje rješenja o mirovini te se time izbjegne stvaranje neriješenih zahtjeva i nezadovoljstvo osiguranika zbog čekanja.
Vezano uz to valja se osvrnuti i na zakonsku mogućnost da osiguranik može 12 mjeseci prije podnošenja zahtjeva obavijestiti Zavod o svojoj namjeri za podnošenje zahtjeva za priznanje prava na starosnu mirovinu, starosnu mirovinu za dugogodišnjega osiguranika ili prijevremenu starosnu mirovinu u svrhu kompletiranja i kontrole podataka o stažu osiguranja i plaći, odnosno osnovici. Nažalost taj informativni izračun očekivane mirovine naplaćuje se 9,29 eura, a to je protivno načelu da su upravni postupci vezani za ostvarivanje prava iz mirovinskoga osiguranja besplatni. Očito je da je pošast »sve se mora platiti« ušla i u mirovinski sustav. Međutim to nije pridonijelo smanjivanju zaostataka neriješenih prvih zahtjeva za mirovine.
Opravdano je stoga postaviti pitanje što se predlaže kako bi se izbjegle navedene nelogičnosti, u krajnjem slučaju nepravde prema osiguranicima, odnosno budućim umirovljenicima.
Prvo, nužno je ukinuti zabranu da se zahtjev za mirovinu može podnijeti najranije mjesec dana prije namjere odlaska u mirovinu. Taj otvoreni rok za podnošenje zahtjeva za prvu mirovinu trebao bi biti najmanje šest mjeseci, kako bi se u tom roku mogli prikupili svi eventualno potrebni dokumenti za donošenje prvoga rješenja o pravu na mirovinu.
Drugo, ne bi trebalo tražiti dokaz o prestanku radnoga odnosa jer podnositelj u svojem zahtjevu mora navesti točan datum od kojega želi ostvariti svoju mirovinu. Naime u slučaju da se utvrdi da na taj dan ne ispunjava uvjete starosti ili staža, a prekinuo je radni odnos, odnosno svoje osiguranje, ostaje nezaštićen, kako radno tako i mirovinski, a i zdravstveno.
Ako se pođe od činjenice da mirovinsko osiguranje nije stvoreno radi države, nego radi socijalne sigurnosti svakoga pojedinca osobno, postojeće odredbe mirovinskoga osiguranja ne ispunjavaju svoju svrhu.
Objava ŽIVOT »OD PRVOGA DO PRVOGA« Povećan broj zahtjeva za mirovine ne opravdava sporost u rješavanju pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
