Nama je poznato kako izgleda slijepac. Svi znamo kako se ponaša, jer smo koji put već vidjeli to njegovo ponašanje, njegov hod uz pomoć štapa, ili uz vodstvo psa. Slijepac je okružen svojim svijetom, stvarima koje mu trebaju. Svaka stvar je na svom mjestu: sobica, stol, stolica, krevet, čak i sat na zidu. Ali on ne vidi te stvari. To je čovjek kakvog je Isus sreo na putu. Isus ga vidi ali on ne vidi Isusa, kao što ne vidi ni djecu, drveće, ptice i cvijeće…Isus uzima blato i stavlja ga na ugasle slijepčeve oči i taj slijepac odmah sve vidi, ne samo Isusa nego i sve što ga okružuje. A zanimljivo je da slijepac vidi i više. Njemu se ne otvaraju samo tjelesne oči već i oči duha. To je vidljivo iz njegove diskusije s farizejima gdje raspravlja s njima o Bogu, suboti, grijehu i znakovima, o Isusu i svojoj vjeri u Sina čovječjega. Dok on postaje sposoban da sve jasno vidi, oni drugi, poznavatelji zakona postaju slijepi i izbacuju ga. Ovaj slijepac koji je bio u tami, a po Isusovoj riječi je progledao, slika je ovog svijeta. Svi su ljudi živjeli u tami, ali pojavio se Isus koji je rekao za sebe: „Ja sam svjetlo svijeta“ od tada to svjetlo ne prestaje osvjetljivati svu stvarnost. Oni koji su Isusa prihvatili, ti novim očima gledaju oko sebe, prosuđuju svu stvarnost i na novi način djeluju. Hodaju sigurnije putem što ga rasvjetljuje Krist. Slijepac od rođenja – slika svih nas: svi smo slijepi od rođenja: slijepi za Boga i Božje stvari, ali svi možemo ozdraviti, progledati; blizu nam je uvijek božanski liječnik – Isus Krist: otvara nam oči; prihvaćajući vjeru i milost krštenja, progledali smo: dobili smo božansko znanje, božanski vid, nove oči duše… Ali mnogi taj dar nisu čuvali ni sačuvali.
