U današnjem Evanđelju Gospodin Isus daje vrlo važne pouke glede svakodnevnog života, jer je uočio određenu bojazan i strah svojih učenika pred onim što je on govorio s obzirom na posjedovanje materijalnih dobara. Tako u prvom dijelu Gospodinove izjave zvuče prilično radikalne i gotovo nepomirljive s ikakvim posjedovanjem: “Prodajete što god imate i dajte za milostinju! Načinite sebi kese koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima, kamo se kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače.” Dakle, Gospodin poziva da se njegovi učenici odreknu zemaljskoga bogatstva, i to na način da ga pretvore u nebesko. Očito je, prema njemu, nespojivo posjedovanje zemaljskoga s dobitkom nebeskoga. U tom smislu odjekuje i njegova vrlo upečatljiva opomena: “Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti.” Kao da za Gospodina nema srednjega puta: Čovjek se može opredijeliti ili za zemaljsko ili za nebesko, jer mu srce ne može biti na dva mjesta. Ono će težiti ili za jednim ili za drugim. No kad je riječ o tome, onda se postavlja pitanje je li najbolje takva dobra odbaciti i zanemariti, jer su ne samo beskorisna, već i štetna.
S druge pak strane u nastavku Evanđelja, Isus za primjer učenicima postavlja upravitelja iz prispodobe. Čak ga naziva vjernim i razumnim upraviteljem kojega će gospodar postaviti nad svojom poslugom da im u pravo vrijeme daje obrok. No već sama prispodoba, kao i opis ovoga sluge, govore o tome da se prema zemaljskim dobrima ne možemo odnositi baš tako bezbrižno kao da nam nije stalo do ničega. Prema zemaljskim dobrima se ipak ne možemo odnositi kako nas volja, već trebamo biti mudri i razumni. Jer ni u prvo dijelu teksta Isus nije rekao da s tim dobrima možemo činit što nas volja, već je rekao da ih treba dati u milostinju, dakle, dobro ih uložiti kako bismo od njih dobili vječna dobra. Isto vrijedi i za poruku ove prispodobe. Samo neodgovorni upravitelj čini što ga volja, te darovana mu dobro koristi kako bi bio bahat prema drugima, kako bi bio neumjeren u jelu i piću, kao da nikada neće doći na naplati to što čini.
Stoga možemo polako napraviti korak dalje prema uravnoteženom zaključku iščitavajući volju svoga Učitelja. I njemu je bilo jasno da se ne mogu svi njegovi učenici odreći svega što posjeduju. Nekima je bio dan taj dar da mogu živjeti bez ikakvog posjeda na zemlji, a nekima nije. No svima je bio dan dar da ne budu navezani na zemaljska dobra. Svima je bila dana milost da ne dopuste da ih zemaljska dobra odvuku u propast. Zato nije bilo dostatno odreći se zemaljskih dobara, već ih je se trebalo odreći poradi uzvišenijeg cilja: dati za milostinju i od toga sebi načiniti nove kese, blago nepropadljivo na nebesima. Jer odricanje od zemaljskih dobara samo po sebi nikoga ne spašava, već njihovo ulaganje u nebeska dobra, to jest u spasenje. Jednako tako posjedovanje zemaljskih dobara ne može dati nikakvu životnu sigurnost, već jedino njihovo razborito upravljanje. Tako vidimo da su Isusove riječi usmjerene k tome da pouči svoje učenike prema ispravnom odnosu, to jest načinu prema dobrima, a ne toliko da bi mislio da posjedovanje kao takvo vodi u propast, a odricanje od njih u spasenje. Ako izostane ona uzvišena nakana, ni jedno ni drugo nemaju svoga učinka ni smisla.
