Isus je zasigurno promatrao dječicu oko sebe i njihovo ponašanje. Dobro je znao što je u ljudskom srcu, a dječje srce za Njega bilo je izvor radosti, jednostavnosti i posvemašnje predanosti. Stoga je odlučio izraziti uvjet za postizanje Kraljevstva nebeskoga upravo koristeći osobine djeteta. Dijete se ne može pohvaliti djelima ili zaslugama. Isus želi naglasiti da snaga Kraljevstva Božjega ne očekuje velebna djela i postignuća, već je to dar Božje milosti. Zato bira one koji u očima svijeta nemaju velikih vrijednosti. Majke su donosile dojenčad Isusu, a učenici su im to branili. Mislili su da djeca predstavljaju smetnju Učitelju, jer ona ionako ne mogu shvatiti Isusove riječi te je zbog toga bolje da ga ne uznemiruju. No kad je Isus primijetio što učenici čine izričito se i s ljutnjom usprotivio: “Pustite dječicu, neka dolaze k meni! Ne priječite im, jer takvih je kraljevstvo Božje! Jedna od najdirljivijih rečenica zapisana u Evanđelju! Zamislimo s koliko je ljubavi naš Gospodin promatrao djecu koja mu prilaze u svojoj jednostavnosti i čistoći srca! Ako itko na svijetu ima pravo pristupiti Mu, onda su to djeca i to onako kako to najbolje čine: spontano, jednostavno i čisto.
Ovaj evanđeoski prizor srž je navještaja Evanđelja: u Isusu Kraljevstvo stječu oni koji se ne smatraju dostojnima. Dijete s lakoćom može izgovoriti: Abba-Oče-tatice, što odraslima nije lako izreći, a pogotovo prihvatiti da smo posve ovisni o nebeskom Ocu. Najnježniju sliku koju možemo vidjeti u Evanđelju jest zagrljaj Isusa i djeteta. Susret je to dva srca tako čista i nevina da pred tim prizorom padaju sve maske. Maske uz pomoć kojih nastojimo ići kroz život bez tog djetinjeg Abba – Tata, Tatice!, oslanjajući se na vlastite snage kao da nam ne treba Očeva ruka. Isus nas poziva da dijete ljubimo iz razloga što ono jednostavno –jest! Ono je bez ičega, ništa nema i ne može. U dječjem srcu ne vrijede ljudski statusi i postignuća. Ono ne glumi. Djetetova dobrota obuhvaća i dobre i loše. Budimo kao djeca!
