Evanđelist nabraja pobožna djela koja nam osiguravaju glas pobožne i dobre osobe u očima drugih. Molitva, milostinja, post, kao i svako drugo dobro djelo, može se činiti sa krivom motivacijom pokazivanja i dokazivanja pred ljudima, štoviše i pred Bogom, a učinjeno s ispravnom motivacijom, je tek ono što treba biti; način i stil življenja koji se riše u evanđelju i na koji nas Isus poziva.
Moliti znači životom stajati pred Bogom čija smo slika i prilika. Pred Njim smo ono što jesmo. Vrijedimo onoliko koliko s Njim u molitvi izgrađujemo svijet i sebe.
Post je uvježbavanje unutarnje slobode. Stavlja nas u dodir s vlastitim dostojanstvom. Umjesto da život nose ili da ga određuju vanjske okolnosti, ili naši najniži porivi, mi živimo iz dubine svojega bića. Tjelesnu disciplinu ne shvaćamo kao strogoću već kao izraz toga da sami uzimamo svoj život u svoje ruke i da ga tako oblikujemo. Post je molitva tijela: moj život ne ovisi o samo hrani nego i o Bogu.
Milostinja je materijalno milosrđe. Materijalno ostvarenje bratstva i sestrinstva, danas i ovdje. Materijalno se brinemo za braću i sestre pokazujući koliko nam je, kao i Bogu, stalo do njih.
Naše današnje društvo nije gladno kruha, nego života. Nije gladno hrane, nego ljubavi. Istinski živimo samo od ljubavi koju primamo i od riječi koja nam priopćava život. Neka se naša pobožnost ne vrti oko moga ja, nego oko Boga u službi čovjeka.
