Živimo danas u kulturi koja se može nazvati kulturom mišljenja. A takva kultura nastaje onda kad ljudi misle da sve ili da mnogo znaju. U tom duhu se mnogi osjećaju pozvanima iznositi svoja mišljenja te druge upućivati u vlastita uvjerenja. Napose se to uočava kad se govori o Bogu i o božanskim vrijednostima, pri čemu si svatko daje za pravo iznositi vlastito mišljenje a da o tome nije temeljito promislio, razmatrao, molio. Jednom riječju o Bogu se iznosi mišljenje kao da se govori o nekom udaljenom, zamrznutom ili kamenom biću, a zaboravlja se da je on živi Bog koji nam govori i koji je prisutan u dubini bića, pa minimum korektnosti pretpostavlja dopustiti Bogu da progovori sam o sebi.
Mišljenje, kako nam je pokazao Gospodin, nastaje u osami, iz molitve, druženja i zajedništva s Bogom. Čvrsto, kvalitetno mišljenje može i mora biti u Bogu utemeljeno. Jer onih nekvalitetnih mišljenja ima napretek oko nas. Ima ih i previše, a od njih se ne živi, već se u njima i oko njih troši vrijeme i život. Ljudi se u takva mišljenja upiru onda kada žele provoditi svoju volju ili samovolju. Često kada se žele oduprijeti argumentu Božje istine koja je tako jasna i snažna, ljudi bježe u vlastita mišljenja i utječu se pravu na vlastito mišljenje. Doista, neupitno je da se u svakom trenutku i uvijek mogu pozvati na to da imaju pravo na svoje mišljenje, da imaju pravo i dužnost misliti na određeni način, ali to ne znači da je riječ o ispravnom mišljenju. Zato dođemo do velikog apsurda da ljudi i najveću ispraznost opravdavaju pravom na vlastito mišljenje.
Nasuprot tome Isus nas poučava da govoriti o njemu može samo onaj tko ga je upoznao, to jest, bolje rečeno, onaj tko je dopustio da ga Isus upozna sam sa sobom. Takav je sposoban razviti mišljenje o životu, jer će imati uvida u Božji život, čemu ga Isus poučava. On želi da njegovi učenici prije svega budu zajednica koja razvija zajedništvo s Bogom, jer istinska misao izvire iz zajedništva s njime, a ne želi da budu ljudi koji izražavaju svoje mišljenje o svemu i svačemu što nema veze s Bogom. Nije mu do toga da se zalijeću u rasprave koje nemaju ni kraja ni konca, te ne služe ničemu.
Doista, ako kao kršćani budemo ljudi koji molimo i razmatramo otajstvo Božjega života, ako budemo razvijali pravo zajedništvo s Bogom, naučit ćemo misliti mi prvi, te ćemo imati dovoljno sposobnosti naučiti i druge da misle i da stječu čvrsta uvjerenja u Bogu. A to i je naše poslanje naučiti čovjeka pored sebe da misli Božje misli, jer misao izvire iz zajedništva s Bogom, a ne samo iz ljudske pameti. Misao izvire iz slušanja Boga koji nam se očituje i obasjava naš pamet svojim svjetlom kako bismo ispravno spoznavali i mislili. Zato naučimo slušati Boga i razmatrati njegovo lice i ljepoti, ulazimo u istinsko zajedništvo s njime, kako bismo stekli jasan uvid u njegovu prisutnost u našem umu, jer to je izvor jasne spoznaje i čvrstog mišljenja koje izgovara Božju istinu. Držimo se stoga Isusa, Božjeg Pomazanika koji će nam u srce utisnuti najjasniju spoznaju i osposobiti nas da naviještamo njegovo otajstvo života.
