Na sličan način razmišljaju i neki koji sebe drže duhovnima. Kako postići od Boga neku milost. I za to ima recepata. Treba izmoliti određene molitve, zavjetovati se, otići na hodočašće, sudjelovati u nekom seminaru, ići na misu ili na duhovnu obnovu koju vodi taj-i-taj svećenik. Tako su i Isusa zamolili njegovi učenici da ih nauči moliti (Lk 11, 1-13). Da bi im molitva bila efikasna. I Isus ih uči Očenaš. U Lukinom evanđelju ova je molitva kraća. Mi molimo Očenaš onako kako je zapisan u Matejevu evanđelju. I, je li to onda ta čudotvorna molitva po kojoj ćemo uvijek dobiti ono što tražimo? I sada Isus govori riječi koji mnogi površno i sebično tumače. Veli: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se. I onda su pojedinci u dugoj ljudskoj povijesti žarko molili za neku svoju potrebu. Žarko i ustrajno. Uz pokore, zavjete, postove, naricanja i molitve dan i noć. I počesto im nije bilo kako su molili. Zato su neki prestali vjerovati da je istinita ova Isusova riječ. Drugi su mislili da su u molitvi ipak u nečem pogriješili, a slušali su i prigovore drugih da ih Bog nije uslišao jer su grešni, sebično, dvolični, nedostojni… Rekli bismo, tehnika je negdje zakazala…I danas se s time mučimo. Priznajmo to! Toliko smo žarko željeli nešto. Svi srcem. Eno dijete moli za uspjeh u pismenom, mladi se mole za svoje ljubavne jade. Roditelji srce i dušu stavljaju za zdravlje, dobrobiti i život svoje djece… Koliko je bilo molitava u suzama za vrijeme ratnih strahota, nesreća, zločina… Kako li samo duboka i beskrajna znade biti ljudska tuga, ljudska bol, ljudska potreba za mirom, zaštićenošću, za ljubavlju…I onda znamo pasti u beznađe. U svojoj muci i nevolji pomislimo da Bogu nije stalo, da nas ne čuje. I onda stavljamo u pitanje smisao ljudskog života. A zna se dogoditi nešto što mi izgleda još gore. Čovjek je jadan što ga život šiba velikim nevoljama. Uporno se Bogu obraća i ne vidi nikakva napretka. I onda – o strahote! – dođu neki samozvani veliki vjernici uvjereni da su ispunjeni Duhom Božjim i govore kako je to zbog toga jer loše mole, jer su slabi vjernici ili – što je još strašnije! – da je to zbog toga što je njihovo obiteljsko stablo bolesno i nije liječeno. Pri tome se misli da jadan čovjek ispašta to što je neki njegov daleki predak učinio neki strašan grijeh, izvršio samoubojstvo i tome slično. Sačuvaj nas Bože od takvih tumača naše vjere! Takvi bi htjeli biti vođe, učitelji, liječnici, htjeli bi biti namjesto Boga.
