»Kraljevstvo je nebesko kao kad je blago skriveno na njivi: čovjek ga pronađe, sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu« (Mt 13,44). U stara vremena nije bilo banaka kao danas. Novac se čuvao u čarapama (kao i danas, barem ponegdje). A najsigurnija „banka“ bijaše – zemlja. Palestina bijaše ratoborna zona, kao i danas. Potpuna nesigurnost po novac. Zato je najsigurnija banka – njiva: zatrpaj i spavaj! Ali se više puta ne zna gdje se točno zakopalo, pa se ne može potomstvu prenijeti poruka. Vratimo se prispodobi kakvu je možda Gospodin ispričao: Neki seljak, nazovimo ga Zebulon, kopa na njivi u svoga susjeda Šimuna i nenadano naiđe na ćup. Samo primijeti da se zlato sjaji. Odmah zemlju navuče iznad ćupa i zapamti gdje je ležište. Pozdravi se sa susjedom i otiđe kući. Proda „sve što ima“ na zaprepaštenje kućne čeljadi i seljana. Svi govore da je lud! Dođe taj „ludi“ k vlasniku goditi se s njime da mu proda njivu. Jer, čija je njiva, njegovo je i blago. Ako vlasnik pristane, kupac će se uvelike obogatiti. Kada se domogao njive i pokazao blago, svi mu rekoše da je – mudar, a ne lud. Bez rada nema blaga, ni zemaljskoga ni nebeskoga. Čovjek na njivi kopao i naišao na blago. Da se izležavao i ništa ne zarađivao, možda je mogao dočekati da njega sprovodno zatrpaju. A kako radnik zna procijeniti blago na ovome svijetu da ga se zakonito domogne, morao bi kudikamo bolje znati kako se pošteno domoći blaga na nebesima, makar sve prodao i siromasima dao da pođe kamo mu Gospodin kazuje osvajajući Kraljevstvo Božje; čak i da siguran posao i plaću zamijeni za nesigurnu egzistenciju svećeničkoga ili misijskoga djelovanja. Svijet ga može proglasiti „ludim“, ali on je mudar u očima Božjim. A to je prava procjena i vrijednost. Ona vječna. Takav izabire bolji dio koji mu nikada nitko oduzeti ne će!
