Za razliku od Elizabete Marija je vrlo mlada žena. I ona očekuje sina. Blažena Djevica nije žena bez budućnosti, ali Bog svojim djelovanjem preobražava njezin život. Njezina je plodnost preobražena u stvarnost kakvu ona nije mogla ni zamisliti.Marija polazi na put; na dugome je putovanju da bi došla do rođakinje Elizabete. Da, u tome je ona, mlada žena, djelatna nositeljica događaja. Premda ostaje zadivljena onime što Bog stvara u njoj, ona se zna s pouzdanjem otvoriti njegovu djelu; zna izgovoriti svoj ‘da’ (usp. Lk 1, 38); potaknuta „Božjom riječju“ zna poći na put i ići k Elizabeti u šestome mjesecu njezine trudnoće. I Marija je, braćo i sestre, slika Crkve. Ona nam govori o kršćanskoj zajednici koja je plodna i zadivljena Božjim djelovanjem u njoj, ali se ne zatvara u sebe, ne zadržava taj dar za sebe, nego polazi na put, da bi taj dar podijelila. Marija nam govori o sinodskoj Crkvi: o zajednici svjesnoj Božjega dara; svjesnoj iznenađujuće novosti kojoj Gospodin daje da klija u njoj, ali se ta zajednica ne zatvara u sebe, polazeći na putove svijeta da bi naviještala evanđelje, Radosnu vijest Božjega kraljevstva, i da bi svijetu nosila Isusa Krista. I u susretu Marije i Elizabete, draga braćo i sestre, možemo razmatrati sliku Crkve. A koja bi nam to ljepša slika o Crkvi mogla govoriti punije od susreta? To je Crkva Drugoga vatikanskog koncila koja se ne boji susresti suvremeni svijet obilježen strahovima i tjeskobama, radostima i trpljenjima. Što povezuje staricu nerotkinju Elizabetu i mladu zaručnicu koja u sebi nosi Božju riječ postalu tijelom? Povezuje ih sposobnost vjerovanja u Božju budućnost. Bog rađa budućnost i u onim povijestima koje izgledaju ‘ostarjelo’. To je ujedno tajna ‘trajne mladosti Crkve’. Neka nam Duh Sveti daruje radost da hodimo zajedno, kako bismo bili – poput Marije – nositelji radosti i nade, ne naše, nego samo i jedino radosti i nade Isusa Krista.
