Isus istom molitvom obuhvaća one koje je pridružio svome poslanju, kao i one koji će po njihovu propovijedanju postati kroz povijest zajednica vjernika na određenom prostoru, odnosno Crkva. Prianjajući uz Isusa, vjernici sudjeluju u zajedništvu ljubavi koje sjedinjuje Oca i Sina. Od tada su međusobno sjedinjeni na način koji za svijet postaje znak eshatološkog Božjeg posredovanja, a tako i znak vjerodostojnosti Isusovog poslanja. Slava koju Krist dobiva od Oca na otajstveni način prelazi i na Kristove vjernike, te i oni sami postaju njezini sudionici, te i oni očituju Kristovu slavu. To se pak postiže jedinstvom koje vjernici stvaraju, ljubeći se međusobno. Kristov vjernik je dionik Gospodinova spasenjskog otajstva, kako njegove poslušnosti u poniženju, tako i njegova uzvišenja u slavi.
Biti jedno u ovom smislu ne znači da svi trebaju biti isti, do te mjere da ne razlikujemo jedne od drugih. Isus moli da njegovi vjernici budu jedno kao što su jedno Bog Otac i Bog Sin. Otac nije isto što i Sin, a opet su neraskidivo povezani svojim božanstvom. Kršćani trebaju biti jedno u međusobnoj ljubavi, tako da upravo po tome svijet povjeruju da su pravi Kristovi učenici. Mi ne smijemo biti kopije jedni drugih. Upravo tako roditelji gledaju svoju djecu. Svako od njih je različito, a svako svoje dijete oni jednako vole. I što su različitiji, to ih više vole… Svaki svetac, kao i svaki čovjek, neponovljiv je original i svatko je pozvan da na svoj specifičan način provede kvalitetno svoj život. Zato nije bitno je li netko svećenik ili portir, sveučilišni profesor ili vozač tramvaja, redovnica u samostanu ili žena koja uz svoj posao vodi brigu za svoju obitelj. Isusova majka Marija bila je domaćica u Nazaretu, a Šimun Petar, ribar, postao je prvak apostolski. Nebitno je koja je čovjeku uloga. Odlučujuće je kako on svoj poziv živi. Ono u čemu bismo trebali biti jedno jest naša predanost, naša ljubav, naša odlučnost da budemo čestiti tamo gdje nas je Bog postavio.
