Isus tumači kako će onaj tko hoće vlastiti život spasiti, izgubiti ga, a onaj koji izgubi svoj život zbog njega, taj će ga naći. Radi se o apsolutnoj potrebi. Stvoreni smo za puninu života i za sreću. U svakome je od nas nezaustavljivi nagon za srećom, puninom života i slavom; no ne možemo ih ostvariti, ako ih izravno tražimo. Iznad svega, stvoreni smo da bismo ljubili. Bog koji je ljubav, stvorio nas je da budemo sudionici njegove ljubavi. Stoga moramo tražiti kako napredovati u ljubavi, trebamo nastojati dati svoj život iz ljubavi prema Isusu. Gospodin kaže: „Tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga“. Ako svoju sreću tražimo izravno, ostajemo u sebičnosti, stoga ne možemo postići puninu života; ostajemo u situaciji koja je porazna. No ako svoju sebičnost pobijedimo zahvaljujući prihvaćanju ljubavi koja dolazi od Boga i živimo odričući se sebe, te pozitivnim poletom prema ljubavi, tada ćemo zaista postići puninu života. Evanđelje je puno tih zahtjeva koji izgledaju proturječni; da bismo spasili svoj život, moramo ga izgubiti; da bismo postigli slavu i bili uzdignuti, moramo se poniziti. Ključ za sve to uvijek je isti: ljubav, ne misliti na sebe, ne tražiti svoju korist, vlastitu slavu i svoju sreću, nego nastojati živjeti ujedinjeni s Kristom u ljubavi. Tako se očito postiže najviši cilj, uz cijenu velikih i radikalnih odricanja od sebe samih. Treba zanijekati nagon prema sreći i slavi koji želi biti izravno zadovoljen i umjesto toga slijediti najsigurniji put koji vodi u puninu života koju toliko želimo.
