Ženidbu je ustanovio Bog u zemaljskom raju, kada je rekao: „Nije dobro da čovjek bude sam, načinit ću mu pomoć kao što je on.” i zatim Adamu i Evi: „Plodite se i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite.”
Sakramentalni znak koji kršćanska ženidba predstavlja je sličan savezu ljubavi između Krista i Crkve. Zaručničko jedinstvo Krista i Crkve usavršava ono što na svoj način supružnička ljubav muža i žene naviješta, uključuje ili već ostvaruje pod vidom jedinstva i vjernosti. Isus je ženidbu, koja po Božjem naumu postoji oduvijek, uzdigao na razinu sakramenta rekavši: „Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja.” Po tome je ženidba kao sakrament jedinstvena, jer je jedini sakrament koji može postojati i da ne bude sakrament. Sakramentalnost daje ženidbi posebnu milost i čvrstoću. Po kanonskom pravu, koje nije nepromjenjivo, sakramentalnom (ili tvrdom) se smatra svaka i samo ona valjana ženidba između dvoje krštenika, neovisno o tome jesu li katolici ili ne. Ženidba sklopljena prije krštenja automatski postaje sakramentalna krštenjem obiju strana. Tvrda (sakramentalna) ženidba postaje izvršena spolnim sjedinjenjem supružnika nakon ženidbe.
Sakrament ženidbe među supružnicima stvara trajan i isključiv vez, jer sam Bog zapečaćuje privolu supružnika, kojom se na razini ljubavi uzajamno jedno drugome obećavaju u Kristu. Zato je sklopljeni i izvršeni sakrament ženidbe među krštenima apsolutno nerazješiv i jedinstven i traje do smrti muža ili žene, a sve ostale se može proglasiti ništavnim od strane mjerodavne crkvene vlasti. Tvrde neizvršene ženidbe, nakon što se utvrde potrebne činjenice, može razriješiti papa na zahtjev jedne ili obiju strana. Sakramentom ženidbe se podjeljuje roditeljska vlast i milost, da u ime Boga supružnici odgajaju i prihvaćaju svoju djecu. Svrha ženidbe je dobro supružnika u smislu pružanja međusobne pomoći i ljubavi, koje im omogućuju kvalitetan i smislen život, uz rađanje i odgajanje djece.
Redoviti oblik sklapanja ženidbe u Rimokatoličkoj Crkvi
Zaručnici prije ženidbe prolaze tečaj priprave za brak pod nazivom zaručnički tečaj. Ženidba se sklapa u crkvi pred svećenikom i dva svjedoka (kumovi). Djelitelj sakramenta nije svećenik, nego su to sami zaručnici. Pred oltarom, pod svetom misom ili bez nje, svećenik pita svakog posebno, muškarca i ženu, o slobodi njihove odluke i o spremnosti na doživotnu vjernost, te o spremnosti da prihvate i kršćanski odgajaju djecu. Zatim mladenci jedno drugome pružaju desnu ruku i izražavaju privolu: „Ja (ime) uzimam tebe (ime) za svoju zakonitu ženu (muža) i obećavam ti vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti. Ljubit ću te i poštivati u sve dane života svoga.” Potom svećenik blagoslivlja vjenčane prstene, a mladenci ih stavljaju na prst jedno drugome uz riječi: „(Ime) primi ovaj prsten u znak moje ljubavi i vjernosti. U ime Oca i Sinai Duha Svetoga.” Ženidbeni prsteni podsjećaju supruge, da su do smrti vezani ženidbenom vezom. Slijedi sveopća (vjernička) molitva i blagoslov mladenaca. Obred se može zaključiti molitvom Oče naš, (ako se slavi izvan svete mise) i blagoslovom.
Valjanost ženidbe
Da bi ženidba krštene osobe bila valjana odnosno da bi je Katolička crkva smatrala ženidbom, mora biti sklopljena na propisan način koji uključuje privolu i ne smije biti ženidbenih zapreka. Bračna privola je spremnost muškarca i žene da se jedno drugome daruju s ciljem da žive savez vjerne i plodne ljubavi uz prihvaćanje oba bitna svojstva ženidbe (jednost i nerazrješivost). Privola mora biti svjesna i slobodna i neuvjetovana nasiljem ili prisilom.
Crkva propisuje redoviti i izvanredni oblik sklapanja ženidbe. Redovito se ženidba sklapa pred zakonitim svećenikom ili drugim zakonitim crkvenim službenikom u prisutnosti dva svjedoka. Ako zakonitog crkvenog službenika nema i opravdano se smatra da ga neće biti (npr. zbog ratnih okolnosti) valjano se sklapa ženidba samo pred dva svjedoka, što se zove izvanredni oblik. Ako kršteni nije sklopio ženidbu na opisan način, ženidba mu nije valjana.
Postoje ženidbene zapreke i zabrane, a to su okolnosti koje osobu čine nesposobnom za sklapanje ženidbe, a ženidbu čine nemogućom:
1.Dob – potrebno je da mladenci imaju navršenih 18 godina, a ako to nedostaje, potrebna je dozvola biskupa za sklapanje te ženidbe. Ženidba maloljetnika bez znanja roditelja je nevaljana i ne smije se sklapati, ali ako se ipak nedopušteno sklopi ona je valjana ako nema drugih zapreka.
2.Trajna spolna nemoć – slučaj kada se ne može uopće izvršiti spolni čin, a ne začeti dijete, ženidba je nevaljana.
3.Prijašnja valjana ženidbena veza
4.Različita vjera i obred (jedna osoba nije krštena ili nije katolik) – zabranjena je ženidba katolika i krštenog nekatolika (mješovita ženidba), dok je ženidba katolika i nekrštenog nevaljana (zapreka različitosti vjere). Za mješovitu ženidbu potrebno je tražiti dopuštenje crkvene vlasti, a u slučaju različitosti vjere za valjanost ženidbe traži se izričit oprost od zapreke. Dozvolu i oprost daje mjesni ordinarij samo ako oba supružnika prihvaćaju bitne svrhe i svojstva ženidbe (jednost i nerazrješivost), te katolička strana obeća da će sačuvati vjeru i providjeti krštenje i katolički odgoj djece o čemu se obavještava nekatolička strana. Ovakve ženidbe valjano se sklapaju na isti način kao i ženidbe između katolika. Ipak, ženidbe po obredu druge kršćanske zajednice, iako valjane, zabranjene su osim uz dozvolu.
5.Sveti redovi (đakonat, prezbiterat, episkopat) – radi se o onim osobama koje su već obvezane na celibat i time spriječene za sklapanje ženidbe (Kod grkokatolika, odnosno onih koji pripadaju Katoličkoj Crkvi, ali imaju obrede Pravoslavne Crkve, nešto je drukčija situacija. Tamo biskupi moraju živjeti u celibatu, a svećenici, đakoni i podđakoni se mogu oženiti, ali samo prije ređenja. Također, u Katoličkoj Crkvi postoji mogućnost da i oženjeni muškarci, koji su navršili 35 godina života i uz pristanak žene, prime đakonat, ali ne mogu dalje primiti prezbiterat, nego ostaju trajno đakoni.) Ako je netko primio neki od svetih redova, može dobiti jedino oprost od pape. Oprost se nikada ne daje biskupima, a svećenicima i đakonima samo zbog vrlo važnih razloga.
6.Doživotni zavjet čistoće – riječ je o zapreci po kojoj one osobe koje su se zavjetovale na doživotnu čistoću (časne sestre, redovnici), ne mogu sklopiti valjanu ženidbu. Od te ih zapreke može osloboditi samo papa, odnosno biskup, već prema tome o kakvoj se redovničkoj zajednici radi, da li je utemeljena na razini Svete Stolice ili na razini biskupije. (Postoji mogućnost da one osobe koje su živjele u braku stupe u redovničku zajednicu, a tu je potrebno osim suglasnosti supružnika i odobrenje Svete Stolice.)
7.Otmica i nasilno zadržavanje – riječ je o pokušaju sklapanja ženidbe s drugom osobom koja je oteta ili ju se prisiljava na ženidbu protiv njezine volje (npr. kada muškarac prijeti djevojci da će joj pobiti rodbinu, ubiti sebe i sl., ako se ne uda za njega). Takva je ženidba nevaljana.
8.Zločin brakoubojstva – riječ je o tome da jedan od bračnih drugova ubije drugog kako bi mogao sklopiti novu crkvenu ženidbu. Takva je ženidba nevaljana. Ipak, od te zapreke, ako se ubojice pokaju i ako za sklapanje nove ženidbe postoji opravdan razlog, može osloboditi samo Sveta Stolica.
9.Krvno srodstvo – predstavlja nemogućnost sklapanja ženidbe između rođaka. To znači da ne mogu sklopiti ženidbu preci i potomci (npr. otac i kćer, majka i sin, djed i unuka i slično), niti rođaci u pobočnoj liniji (npr. brat i sestra, stric i nećakinja, bratić i sestrična). Nikada se ne može dati oprost od ženidbe između oca i kćeri niti između majke i sina. Oprost od ženidbe između brata i sestre, odnosno bratića i sestrične, može se dobiti samo u izuzetno iznimnim situacijama (npr. ako se mladić i djevojka zaljube i vjenčaju, izrode potomstvo, a kasnije saznaju da su brat i sestra).
10.Tazbina – je veza koja postoji između žene i muževljeve rodbine, odnosno između muža i rodbine njegove žene. Prema tome, ne mogu sklopiti valjanu ženidbu svekar i snaha, punica i zet, očuh i pastorka (kćer koju je žena imala u prijašnjem braku), maćeha i pastorak. Ipak, u iznimnim se slučajevima od tih zapreka mogu dobiti oprosti, a njega daje biskup.
11.Javna ćudorednost – riječ je o slučaju kada je jedan od zaručnika u krvnom srodstvu s osobom s kojom je drugi zaručnik bio u nevaljanoj ženidbi ili živio u priležništvu (npr. ako je zaručnik bio u javnom priležništvu sa zaručničinom majkom, a sada želi oženiti njezinu kćerku). Moguće je, zbog veoma važnih razloga, dobiti oprost od te zapreke, a oprost ne mora dati Sveta Stolica, nego može i biskup.
12.Zakonsko srodstvo – ta se zapreka temelji na posvojenju, jer je nevaljana ženidba između posvojitelja i djece koju je posvojitelj posvojio, između posvojitelja i djece osobe koja je posvojena, između osobe koja je posvojena i vlastite djece posvojitelja, te, ako ima više posvojenih osoba različitog spola, između samih njih. Oprost od te zapreke, i to samo u iznimnim slučajevima, može dati biskup.
Nevaljanost ženidbe i rastava
Tvrda i izvšena ženidba ne može se razriješiti, ali može se proglasiti nevaljanom, odnosno utvrditi da nikad nije niti postojala. Nevaljanost utvrđuje crkveni sud na temelju činjenica iz trenutka sklapanja ženidbe. Ženidba može biti nevaljana ako je pri sklapanju ženidbe postojala neka zapreka, pomanjkanje privole ili oblika. Nikakvi naknadni događaji ne mogu učiniti ženidbu nevaljanom.
Teški grijesi protiv ženidbe su: preljub, mnogoženstvo jer se protivi jednaku dostojanstvu muškarca i žene, te jedinstvu i isključivosti bračne ljubavi, odbacivanje plodnosti koja bračni život lišava dara djece; i rastava koja se suprotstavlja nerazrješivosti. Katolička crkva dopušta tjelesnu rastavu uz trajanje ženidbene veze kada zajednički život iz različitih teških razloga postaje praktički nemoguć, premda i dalje želi njihovo pomirenje. No, to nije razriješenje i supružnicu nisu slobodni sklapati novu vezu. Građanski razvod Crkva smatra rastavom, pa on stoga nije zabranjen. Međutim, Crkva ne priznaje ponovnu građansku ženidbu rastavljenih osoba, jer su one vezane prijašnjom rastavljenom ženidbom. Ponovna je ženidba, kao i bilo koja ponovna veza, preljub i osobe u njoj ne mogu pristupiti svetoj pričesti niti preuzeti određene crkvene odgovornosti.
