BOLESNIČKO POMAZANJE
Sakrament bolesničkog pomazanja spada u obred prelaska, i to prelaska iz zdravlja u bolest i iz života u smrt. Bolest utječe na čitavog čovjeka, čini ga nesigurnim, udaljava ga od njegova uobičajena života. Sve to može dovesti do straha, potištenosti, krize, bespomoćnosti. U takvoj situaciji bolesnik u sakramentu bolesničkog pomazanja susreće Isusa koji je i sam trpio, ali i koji je i ozdravljao bolesnike, te na isti način kroz taj sakrament ozdravlja i onoga koji ga prima. Taj sakrament je tjelesni susret s Isusom koji bolesnika nježno dodiruje, susret koji može preobraziti bolest. On ne potiskuje smrt, ali nam daje nadu da smo u bolesti, zdravlju i smrti okruženi nježnom Božjom ljubavlju.
Sakrament se svodi na Isusovu zapovijed u Mt 10, 8: „Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite!“, a temelj mu se nalazi u Jak 5, 14-15: „Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim, mažući ga uljem u Ime Gospodnje, pa će molitva vjere spasiti nemoćnika; Gospodin će ga podići, i, ako je sagriješio, oprostit će mu se“.
Kada i koliko puta se sakrament može primiti?
Sakrament bolesničkog pomazanja može primiti kršteni vjernik kod teške bolesti, prije ozbiljnijeg kirurškog zahvata, u staračkoj nemoći, te u trenutku umiranja. Ne postoji brojčano ograničenje i taj se sakrament može ponoviti ako se bolesnik nakon podjeljivanja bolesničkog pomazanja oporavio, te je poslije toga ponovno obolio, ili ako mu se stanje u istoj bolesti pogoršalo.
Obred bolesničkog pomazanja
Prvi čin kada svećenik dolazi kod bolesnika u sobu je škropljenje bolesnika i sobe blagoslovljenom vodom koja povezuje ovaj sakrament sa sakramentom krštenja. Ona bolesniku vidljivo pokazuje kako leži u svetom prostoru koji je ispunjen Duhom Svetim koji ga može ozdraviti. Zatim svećenik kratko tumači smisao sakramenta ističući kako je Isus taj koji zapravo djeluje. Slijedi ispovijedanje grijeha koje govore svi okupljeni. Svećenik zatim čita neki prigodan tekst iz Svetog pisma o ozdravljenju ili neko utješno čitanje. Iza prikladnog nagovora slijedi molitva vjernika koja može od prisutnih biti izrečena na glas ili u tišini. Time se stvara pozitivno ozračje nade, topline i ljubavi koje podiže bolesnika.
Slavljenje sakramenta u užem smislu započinje kada svećenik u šutnji polaže ruke na bolesnikovu glavu, što stvara prisno ozračje i posreduje nježnu Božju ljubav. Bolesnik zna da i u svojoj bolesti stoji pod Božjom zaštitom, da Bog drži nad njim svoju zaštićujuću i dragu ruku i štiti ga svojim dobrim rukama. Nakon polaganja ruku svećenik izgovara nad uljem zahvalnu molitvu te pomazuje bolesnika na čelu i na rukama uz riječi: „Ovim svetim pomazanjem i svojim preblagim milosrđem neka te gospodin milošću duha svetoga pomogne.“ Bolesnik i zajednica: „Amen.“ Svećenik: „Neka te slobodna od grijeha spasi i milostivo pridigne.“Bolesnik i zajednica: „Amen.“ Nakon toga slijedi zajednička molitva te se bolesnik, ako želi, pričešćuje. Obred svećenik zaključuje blagoslovom i znakom križa na čelu, ustima i prsima bolesnika. Slavlje sakramenta bolesničkog pomazanja može se događati i u zajednici: unutar službe Riječi ili unutar euharistijskoga slavlja. Tu je odlučujuće da bolesnici dožive ljubaznu naklonost zajednice i utjehu i okrjepu po njezinoj molitvi.
Značenje obreda
Polaganje ruku na bolesnika je slika da sebe stavljamo u dobre Božje ruke. Tako bolest postaje mjesto susreta s Bogom. Pomazanje uljem upućuje na Božju ozdravljujuću ljubav koja struji u bolesnika i njegove rane. Ne smijemo biti fiksirani na ozdravljenje svih simptoma, jer ono se može dogoditi na više razina. Božja ljubav može ozdraviti bolest, njene simptome ili dušu. Smijemo se pouzdati da Bog ozdravlja našu bolest, ali kada se približimo kraju, tada nas u bolesničkom pomazanju Isusova ruka dodiruje, poziva da sve ostavimo i vodi kroz vrata smrti: „Tada ću biti zauvijek kod kuće, na kraju svojih želja. Tada će mi se otvoriti oči i ja ću gledati Boga kakav jest.“
