Ovako možemo izraziti što se po sakramentu krštenja na otajstven način događa:
– u dušu se utiskuje neizbrisiv duhovni pečat koji ga posvećuje za bogoslužje kršćanske vjere i nužnost spasenja, te njime pripada Kristu (radi toga pečata krštenje se ne može ponoviti i nužno je za primanje ostalih sakramenata);
– snagom Duha Svetoga primamo nov život odozgor: postajemo slični odnosno suobličujemo se Isusu Kristu, Sinu Božjemu, te tako postajemo Božja djeca; rađamo se na nov život s Bogom tj. preporađamo se odnosno primamo milost posvetnu;
– rađanjem na novi život opraštaju nam se grijesi (okaljanost istočnim grijehom i grijesima što smo ih osobno počinili prije krštenja, te ljudska narav sklona padu);
– na poseban nam se način darivaju i ulijevaju temeljne ljudske i vjerničke kreposti (vrline): osobito vjera, nada i ljubav;
– postajemo članovi zajednice Božjega naroda – Crkve;
– postajemo Kristovi udovi i pritjelovljeni smo Crkvi, te bivamo dionici njezina poslanja.
Krštenje je među Božjim darovima najljepši i najdivniji. Nazivamo ga darom, jer se podjeljuje onima koji ništa ne donose; milošću, jer se čak daje i onima koji su krivnjom opterećeni; pomazanjem, jer je sveto i kraljevsko; prosvjetljenjem, jer je ižaravajuće svjetlo; odjećom, jer prekriva našu sramotu; kupelji preporođenja, jer nas pere od grijeha; pečatom, jer nas čuva i znak je Božjega gospodstva.
Sakrament krštenja uz sakrament svete pričesti/euharistije i sakrament svete potvrde/krizme čine sakramente kršćanske inicijacije.
Kršćani od davnine krštenje su svečano slavili najradije u vazmenoj noći između Velike subote i Uskrsa. U obredu krštenja krštenik najprije izražava svoju želju da bude kršten i nakanu koja ga u tom vodi. Kod krštenja djece tu želju i nakanu u ime krštenika izražavaju roditelji i kumovi.
Krstitelj: Što tražite od Crkve Božje za (ime krštenika)?
Roditelji: Krštenje.
Krstitelj: Što tražiš od Crkve Božje?
Krštenik: Vjeru.
Krstitelj : Što ti daje vjera ?
Krštenik: Život vječni.
Zatim krštenik sluša Božju Riječ kojom ga Bog poziva na vjeru i obraćenje. Snagom te riječi Bog iznutra obraća njegovo srce. Odrasli krštenici pripremaju se na krštenje i slušaju Božju riječ kroz dulje vrijeme koje se zove katekumenat, kako bi njihova vjera i obraćenje dovoljno sazreli.
Obraćenje i vjeru krštenici izražavaju izričitim odreknućem od sotone – odbacujući zlo i Zloga, grijeh i praznovjerje – te se ispovijedanjem vjere neopozivo opredjeljuju za Boga u Isusu Kristu.
Krstitelj: Odričeš li se sotone, svih djela njegovih i svega zavođenja njegova?
Krštenik: Odričem.
Krstitelj: Vjeruješ li u Boga Oca svemogućega…?
Krštenik: Vjerujem.
Krstitelj: Vjeruješ ti u Isusa Krista…?
Krštenik: Vjerujem.
Krstitelj : Vjeruješ li u Duha Svetoga… ?
Krštenik: Vjerujem.
Svakom je kršteniku za krštenje nužna vjera. Mala djeca ne mogu imati osobne vjere, zato se ona krste u vjeri svojih roditelja, kumova i cijele Kristove zajednice. Da bi roditelji mogli valjano ispovjediti vjeru za krštenje svoga djeteta, često će im biti potrebno da se ponovno i sami potpunije dadu uputiti u vjeru slušanjem i razmišljanjem o Božjoj riječi pod vodstvom službenika Crkve (župnika, katehete).
Obred krštenja
Središnji čin krštenja jest trostruko pranje vodom – ili uranjanjem ili polijevanjem – uz pratnju riječi: Ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Pranje vodom upozorava na smrt i čišćenje, ali također na obnavljanje i novo rođenje. Vidljivim znakovima sakramentalnog obreda simbolički se označuju različiti krsni učinci. Krsni učinci jesu očišćenje od grijeha i novo rođenje u Duhu Svetome.
Redoviti krstitelj je svećenik (ili đakon). U izvanrednim i hitnim slučajevima može krstiti svatko tko zna što je krštenje i voljan je krstiti krštenika. Krštenje voljom i krštenje krvlju nisu sakramenti, ali osiguravaju spasenje. Čovjek koji vjeruje i želio bi se krstiti, a umre prije ispunjenja te želje, kršten je već željom. Tko nekršten mučeništvom posvjedoči svoju vjeru kršten je krstom krvi, kršten je svojom smrću za Krista i s njime.
Vidljivi znakovi/obredi poslije pranja vodom označuju:
– Mazanje krizmom označuje da krštenik postaje pomazanik s Kristom – Pomazanikom (Mesijom); suradnik u njegovoj “proročkoj”, “svećeničkoj” i “kraljevskoj” službi;
– Bijela haljina znak je novoga krštenikova dostojanstva (krštenjem postajemo Božji sinovi) i znak njegove krsne nevinosti po oproštenju grijeha, ali i znak njegove obveze da odsada živi neokaljano po uzoru na Isusa Krista koji nije počinio zla;
– Uskrsna svijeća koja gori kod krštenja označuje prisutnost Isusa Krista – Uskrsloga. On je svjetlo i putokaz za novi život krštenika i izvor svega što nam se dariva po krštenju. Zato se krštenikova svijeća pali na uskrsnoj svijeći;
– Obred “Effata”, tj. obredno otvaranje krštenikovih ušiju i usta, simbolički pokazuje da je krštenik stupio u novi odnos s Bogom: odsada će njegov život biti neprestano i pomno slušanje Božje riječi, te spremno odazivanje toj riječi; (takvo će ga slušanje Božje riječi osposobljavati da za ljude može pronalaziti “prave riječi”).
Krsni kumovi su svjedoci i jamci za vjeru krštenika pred kršćanskom zajednicom i predstavnici kršćanske zajednice pred krštenikom; suradnici i pomoćnici roditeljima u kršćanskom odgoju krštenika, osobito uzornim kršćanskim životom.
Da bi netko bio kum/-a potrebno je da ispunjava određene uvjete:
– da je katolik,
– da je primio krštenje, potvrdu i euharistiju,
– da je dovoljno zreo za vršenje dužnosti kuma/-e,
– ako je u braku, treba biti crkveno vjenčan.
Svake godine u vazmenoj noći slavimo spomen svoga krštenja. Zato te noći obnavljamo svoja krsna obećanja: odričemo se đavla i ispovijedamo vjeru. To činimo i u nekim važnim trenucima svoga kršćanskog života: kod potvrde/krizme, kod prve pričesti, kod popudbine, na misijama i sl.
Krsno opredjeljenje za Krista je neopozivo, ono trajno određuje i usmjeruje naš život, te je svaki krštenik pozvan da bude drugima podložan, da im služi u zajedništvu Crkve, da bude “poslušan i podložan” glavarima Crkve (Hebr 13,17) te ih susreće s poštovanjem i ljubavlju. Kao što krštenje donosi odgovornosti i dužnosti, isto tako krštenik ima prava u krilu Crkve: pravo primati sakramente, hraniti se riječju Božjom i računati na druge duhovne pomoći Crkve.
Gospodnji biljeg jest pečat kojim nas je Duh Sveti obilježio za Dan otkupljenja (Ef 4,30). “Krštenje je pečat za vječni život”. Vjernik koji pečat čuva do kraja, tj. koji ostane vjeran zahtjevima svoga krštenja, moći će preminuti obilježen znakom vjere, s vjerom svoga krštenja, iščekujući blaženo gledanje Boga, kao dovršenje vjere i u nadi uskrsnuća.
