Sveta Pričest je jedan od sedam svetih sakramenata, te zajedno s krštenjem i potvrdom čini sakramente kršćanske inicijacije. Predstavlja istinski susret Boga i čovjeka koji se ostvaruje na svakoj svetoj misi. Tako nedjelja, kao dan Kristova uskrsnuća ima posebno značenje u kršćanskom životu, jer je dan slavlja euharistije i dan odmora, ali i dan susreta s uskrslim Gospodinom i dan kada se kršćani međusobno više susreću. Samo onaj tko shvati svu tu dubinu sakramenta euharistije i nedjelje kao dana posebno posvećenog Bogu i ljudima, može otkriti ljepotu svoje vjere i vrijednost pripadnosti Katoličkoj Crkvi.
Sakrament euharistije je ustanovio Krist Gospodin na Posljednjoj večeri pod prilikama kruha i vina, htjedući da se pri svakoj svetoj misi slavi čin koji je učinio. Blagoslivljajući kruh, rekao je: »Uzmite i jedite! Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje.«, a potom blagoslivljajući kalež s vinom, rekao: »Ovo je krv moja, krv saveza koja se za vas proljeva, za oproštenje grijeha. Ovo činite meni na spomen.« Tim činom se ostvaruje pretvorba kruha u Kristovo tijelo, a vina u Kristovu krv odnosno Krist nam se u svakoj svetoj misi potpuno daje i prisjećamo se Njegove žrtve na križu, kojom nas je otkupio od grijeha i tako sklopio s nama novi savez. Po tom darivanju, euharistija je spomen na Kristovu žrtvu, ali istovremeno i uprisutnjenje te žrtve. Također, euharistija je gozba, jer vjerujemo da Krist biva prisutan i označava stanje ostvarenja potpunog prijateljstva i međusobne blizine, kršćanina s Bogom i kršćana međusobno. U misi prinosimo i sami sebe kroz svoj rad, svoje žrtve, svoj život i kroz te čine zahvaljujemo Bogu za sve što je učinio i čini za nas. Prema svemu tome, euharistija ima trostruko značenje kao: gozba, žrtva i spomen.
Sakrament sv. Pričesti može primiti samo onaj tko je u posvetnoj milosti odnosno tko nije u teškom grijehu. Prije stupanja na sv. Pričest potrebno je obdržavati euharistijski post (jedan sat prije pričesti ništa ne jesti) koji uključuje i duhovnu pripravu za sakramentalno sjedinjenje s Kristom. Onaj tko u teškom grijehu prima sakrament sv. Pričesti čini svetogrđe.
Biblijsko utemeljenje sakramenta euharistije
Temelj i naznaka slavljenja sakramenta euharistije može se pronaći već u SZ. Pasha (prolazak) je prastari židovski blagdan koji je označavao dan kada su se prinosile životinjske žrtve Bogu u proljeće, kao molba za obranu od štete. Na nju se nadovezivala proljetna poljoprivredna svetkovina Blagdan beskvasnih kruhova, kada su se prinosili plodovi zemlje i tim se blagdanom, koji je trajao sedam dana, označavao početak žetve ječma. Kroz to se vrijeme pravio kruh isključivo od novog brašna i bez kvasa, kao znak novog početka u kojem se ne koristi ništa od stare godine. Blagdan Beskvasni kruhovi započinjao je i završavao subotom, a datum slavlja je ovisio o dozrelosti ječma. Kasnije se slavio odmah nakon Pashe.
Blagdani Pasha i Beskvasni kruhovi bitno su utjecali na kasnije poimanje i slavljenje židovskog spomena na izlazak iz Egipta. Naime, Pasha je postao najznačajniji židovski blagdan, jer su tada slavili spomen na oslobođenje od egipatskog tlačenja. Prema SZ, prije polaska iz Egipta, anđeo je Gospodnji pobio sve egipatske prvorođence, a židovske poštedio (odatle dolazi i riječ pasha – mimoići, proći pored), jer je na njihovim dovratnicima i nadvratnicima, prema unaprijed dogovorenom znaku, našao krv janjeta (to se janje još naziva i pasha), kojega su Židovi zaklali i blagovali. U spomen na taj veliki događaj izbavljenja, Židovi su svake godine na dan 14. nisana (mjesec u židovskom kalendaru – naš ožujak/travanj) slavili Pashu. To je bio obiteljski blagdan, kada bi se cijela obitelj skupila u predvečerje toga dana i jela obrednu večeru po određenim propisima, a to je uključivalo: janje, gorke trave, beskvasne kruhove i vino. Beskvasni su kruhovi imali sljedeću simboliku: u noći bijega iz Egipta žene nisu stigle ukvasati tijesto, pa su ispekle beskvasni kruh. (Osim toga, nema sumnje da je na to utjecao i sam blagdan Beskvasni kruhovi, koji se slavio od 15.-21. nisana.) Gorke trave su ih trebale podsjetiti na gorčinu lutanja po pustinji. Oni koji su jeli morali su biti obučeni kao da kreću na putovanje.
U 7. st. pr. Krista je židovski kralj Jošija ujedinio blagdane Pashe i Beskvasnih kruhova, te odredio da se oni slave samo u Jeruzalemu. Tako je bilo i u Isusovo vrijeme. Pa su na blagdan Pashe svi su Židovi iz drugih krajeva Izraela dolazili hodočastiti u Jeruzalem. U hramu bi se klali janjci, čija bi se krv izlila na oltar kao žrtva Bogu. Meso bi se ispeklo i vratilo onima koji su janje donijeli za prinos, te bi to navečer jeli.
Evanđelja nam pokazuju da je i Isus sa svojim učenicima na svojoj Posljednjoj večeri u stvari slavio Pashu, ali joj je dao jedno puno dublje značenje. Dok je Pasha bila spomen na Božju milost po kojoj je Bog Židove izveo iz Egipta, euharistija je spomen na Kristovu žrtvu na križu, po kojoj smo mi oslobođeni od grijeha, a koja je već na Posljednjoj večeri najavljena i na neki način unaprijed uprisutnjena po kruhu i vinu.
Red mise po dijelovima
Sveta Euharistija/katolička misa smatra se najvažnijim i najuzvišenijim oblikom molitve. Pohađanje Mise je obveza, čije neizvršavanje snosi kaznu smrtnoga grijeha, svake nedjelje i određenih drugih Svetih dana. Misa je podjeljena na dva liturgijska dijela, Liturgiju Riječi i Liturgiju Euharistije. Liturgija Riječi sastoji se od dva čitanja (jednog iz SZ i jednog iz NZ), pjevanja Psalma, čitanja iz Evanđelja, homilije (ili propovijedi) i općih zastupanja (molbe). Središte Mise čini njezin drugi dio, Liturgija Svete Euharistije, primanje Krista pod prilikama kruha i vina. Formalna podjela obreda mise sastoji se od četiri velika dijela koje čine: uvodni obredi; služba riječi; euharistijska služba; završni obredi.
1) Uvodni obredi
Dok svećenik i ministranti ulaze u crkvu pjeva se ulazna pjesma koja treba odgovarati trenutnom liturgijskom vremenu. Ona ima ulogu otvoriti slavlje i potaknuti na jedinstvo svih okupljenih vjernika. Svećenik i ministranti dolaze do oltara, svećenik ga poljubi, a ministranti se naklone. Poljubac, odnosno naklon oltaru, ima simboliku izražavanja počasti Kristu, tj. stolu na kojem će se slaviti Kristova žrtva.
Nakon toga svećenik načini znak križa, pozdravi vjernike, a potom slijedi pokajnički čin koji ima svrhu da se prisjetimo svoje grešnosti, da zamolimo Boga za oproštenje kako bismo što dostojnije mogli sudjelovati na misnom slavlju. Nakon pokajničkog čina govori se: Gospodine, smiluj se…, Kriste, smiluj se…, Gospodine smiluj se…Potom slijedi Slava (u Došašću i Korizmi se ne izgovara), koja je u stvari pohvala Bogu koji je iz ljubavi stvorio ovaj svijet, te nas otkupio (Slava Bogu na visini. I na zemlji mir ljudima dobre volje. Hvalimo te. Blagoslivljamo te…). Nakon Slave, koja se može pjevati ili govoriti, slijedi kratka šutnja, a potom tzv. zborna molitva. Naime, značenje je tog čina u tome da se vjernici saberu i kratko iznesu svoje molitve Bogu, a onda to svećenik “sabere” u jednu molitvu koju upućuje Bogu Ocu, Sinu i Duhu Svetom. Narod odgovori s: Amen (hebr. riječ Tako je) izražavajući da se pridružuju svećenikovoj molitvi.
2) Služba riječi
Slijedi čitanje biblijskih tekstova kao prisjećanje na Božja osloboditeljska djela, te zahvalu za njih. Sveto pismo govori o velikoj Božjoj naklonosti prema nama ljudima, koju je izražavao kroz velika svoja djela, pa zbog toga trebamo Boga slaviti. Čita se jedno ili dva čitanja. Ukoliko se čitaju dva, prvo je obično iz SZ (ili iz Djela apostolskih), nakon kojeg slijedi pjevanje ili čitanje Psalma, a drugo iz NZ i to iz poslanica. Nakon završetka čitanja, pjeva se poklik Aleluja! (u korizmeno vrijeme se zamjenjuje nekim drugim poklikom) koji označava poklik Evanđelju, po kojem Krist progovara. Slijedi čitanje Evanđelja koje označava Isusov govor vjernicima danas. Nakon što je pročitano, svećenik poziva vjernike da pokliknu Božjoj riječi, a narod odgovara: Slava tebi, Kriste. Dok čitanja biblijskih tekstova označavaju Božji govor ljudima, pripjevni psalam, Aleluja! i Slava tebi, Kriste!, koje izgovaraju vjernici, označavaju čovjekov odgovor Bogu. Potom slijedi homilija, odnosno tumačenje pročitanih biblijskih tekstova, posebno evanđelja. Obično se homilija krivo naziva propovijed. Propovijed označava govor o nekim drugim temama, koje nisu vezane uz pročitana čitanja.
Nakon homilije se moli Vjerovanje. U nekim se našim crkvama moli Nicejsko-carigradsko vjerovanje (Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje…), a u nekim Apostolsko (Vjerujem u Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje…).
Nakon Vjerovanja moli se Molitva vjernika, koja treba biti povezana s pročitanim čitanjima, te izražavati zahvalu Bogu, moleći za sve ljude, za cijelu Crkvu, za one koji obavljaju javne poslove, za one koji trpe, za pokojne i za sve okupljene na misi. Svećenikovim zaključnim riječima završava služba riječi, nakon koje slijedi euharistijska služba.
3) Euharistijska služba
Najprije slijedi priprava darova. Ministranti ili vjernici donose kruh i vino za euharistijsko slavlje. Simboličko značenje prinošenja takvih darova sastoji se u tome da mi Bogu prinosimo svoje poteškoće, žrtve, same sebe, odnosno svoj kršćanski život kao dragocjenu žrtvu. Nakon toga će to svečano učiniti svećenik. Vjernici tako ne prinose žrtvu samo preko svećenikovih ruku, nego i zajedno s njim prikazuju same sebe. Slijedi euharistijska molitva, koja započinje predslovljem, odnosno molitvom kojom svećenik u ime naroda izražava hvalu Bogu zbog njegovih divnih spasenjskih djela. Zatim slijedi poklik kojim sada vjernici izražavaju slavu Bogu Stvoritelju i Otkupitelju. Poslije toga se izgovara dio euharistijske molitve koji se naziva epikleza, a označava zaziv Bogu Ocu da pošalje Duha Svetoga da posveti kruh i vino da postanu tijelo i krv Kristova. Nakon toga slijede riječi ustanovljenja euharistije. Nakon toga svećenik kaže: Tajna vjere, a narod odgovara. Zatim se, dok svećenik izgovara ove riječi, Crkva prisjeća Kristove žrtve i ujedno ju prinosi. Potom svećenik izgovara molitvu da sve vjernike Duh Sveti ujedini. Nakon toga se moli za pokojne i za žive.
Zatim svećenik zaključi euharistijsku molitvu: Po Kristu, i s Kristom, i u Kristu, tebi Bogu, Ocu Svemogućemu, u jedinstvu Duha Svetoga, svaka čast i slava u sve vijeke vjekova, a narod odgovori: Amen. Nakon euharistijske molitve slijedi obred pričesti. On započinje moljenjem Očenaša, poslije kojeg si vjernici jedni drugima pruže Kristov mir. Budući da je euharistija bratska gozba, potrebno je da svi međusobno budemo pomireni, odnosno da odbacimo mržnju i zavist, te da u međusobnoj ljubavi pristupimo jednom kruhu i jednom kaležu.
Nakon toga svećenik lomi kruh, kao što je to učinio i Isus na Posljednjoj večeri. To je lomljenje znak jedinstva Crkve, jer su svi vjernici dionici jednog kruha. Dok svećenik lomi kruh, vjernici mole Jaganjče Božji. Potom slijedi sama pričest. Ukoliko se pričešćuje samo Tijelom Kristovim, svećenik govori: Tijelo Kristovo, ukoliko krvlju, govori: Krv Kristova, a ukoliko pod objema prilikama: Tijelo i Krv Kristova. Vjernik u svakom od navedenih slučajeva odgovara: Amen! Crkva naučava da je jednako dostojanstven način pričešćivanja na usta i na ruku.
4) Završni obredi
Na samom kraju euharistijskog slavlja svećenik pročita obavijesti, pozdravi, blagoslovi i otpusti narod: Gospodin s vama. Narod: I s duhom tvojim. Svećenik: Blagoslovio vas svemogući Bog, Otac i Sin i (tu pravi znak križa) Duh Sveti. Narod: Amen. Svećenik: Idite u miru. Narod: Bogu hvala.
Liturgijska odjeća i liturgijsko posuđe
Liturgijsku odjeću svećenik nosi dok slavi svetu misu i dok slavi ostale bogoštovne čine. Svaki komad tog ruha označava spomen na odjeću koju je nosio Isus za vrijeme svoje muke, te uz to ima i simboličko značenje.
Liturgijska odjeća koju nosi svećenik dok slavi sv. Misu:
Najprije oblači oplećak ili amikt, odnosno pravokutni komad platna s vrpcama, na kojem je izvezen mali križić. Simbolizira platno kojim je bilo pokriveno Isusovo lice dok su mu se rugali vojnici. Zatim oblači albu (alba – lat. bijela), bijelu donju lanenu tuniku koja seže do peta. Ona označava onu haljinu koju je Herod naredio da se obuče Isusu, kako bi mu se narugao, a simbolizira čistoću i radost onih koji su otkupljeni Kristovom krvlju, odnosno podsjeća na krsnu haljinu. Na albu stavlja štolu, odnosno uzak i izvezen “šal”, one boje u kojoj je i misnica, koji se nosi na ramenima i prekriži na prsima. Ima izvezena tri križa: jedan na vratu i po jedan na svakom kraju. Ona simbolizira kršćansku obvezu vjernosti Kristu. (Biskup i đakon drukčije nose štolu za vrijeme mise. Biskup je nosi neprekriženu, a đakonska je štola šira i nosi je prebačenu preko jednog ramena i preko prsa, tako da je veže u struku, i to na suprotnoj strani od ramena preko kojeg je prebačena štola.) Albu i prekrižene krajeve štole zatim veže s lanenim užetom (ponekad je vuneni ili svileni) koji se naziva cingulum ili pas(lat. pojas, opasač). On označava uže kojim je Isus bio privezan za stup kad su ga bičevali, a simbolizira umjerenost, samoodricanje i čistoću. Na kraju svećenik oblači misnicu ili kazulu, odnosno ogrtač s otvorom za glavu koji seže do koljena. Boja misnice nije uvijek ista nego odgovara liturgijskom vremenu i blagdanu koji se slavi. Može biti bijela, crvena, ružičasta, ljubičasta, zelena, zlatna, srebrna i crna. Npr. u vrijeme Korizme (pokora!) misnica (i štola) se nose u ljubičastoj boji, na blagdan mučenika crvena, na Uskrs (radost!) bijela…
Misnica obično ima izvezen križ na stražnjem dijelu, a označava spomen na Kristovu muku. Budući da prekriva ostalu liturgijsku odjeću, misnica simbolizira kršćansku ljubav (kao što ljubav obuhvaća sve kreposti). Kada koncelebriraju, tj. slave svetu misu s drugim svećenicima, ali ne predvode, svećenici mogu biti samo u albi i štoli, bez misnice.
Liturgijska odjeća koju nosi svećenik kad slavi sakramente:
Najprije oblači talar ili reverendu, odnosno crnu usku dugačku mantiju dugih rukava s trideset i tri dugmeta (označavaju 33 godine Isusova života), koja seže do gležanja (odatle i naziv talar – dolazi od lat. talus što znači gležanj). (Dok svećenik nosi talar crne boje, papin je talar bijele, kardinalov grimizne ili crvene, a biskupov ljubičaste boje.); preko nje oblači roketu, odnosno naboranu haljinu do koljena od bijelog lana s velikim otvorom oko vrata i dugim uskim rukavima. Krajevi rukava, naramenice i donji dio rokete su ukrašeni čipkom. U procesijama i veoma svečanim bogoštovnim činima svećenik nosi pluvijal ili plašt, najukrašeniji dio liturgijske odjeće. Pluvijal je prostrani ogrtač koji je sašiven u obliku polukruga. Ima veliku kukuljicu, izvezenu vrpcu po rubu prednjeg otvora koji se pričvršćuje raskošno izrađenom kopčom. Boja plašta ovisi o liturgijskoj godini. Pluvijal ima simboliku čistoće i dostojanstva. Pri svečanom blagoslovu s Presvetim, svećenik se zaogrne preko ramena s bogato izvezenim platnom, koje se naziva velum, koji se slaže u boji s misnicom, a koristi se tako da svećenik njegovim krajevima, iz poštovanja, drži pokaznicu (Presveto).
Liturgijsko posuđe kojim se svećenik u svetoj misi služi su: vrčići za vino i vodu, kalež, patena, posuda za hostije, korporal, kaležnjak i lavabo-rupčić. Prije nego što će započeti euharistijsku molitvu, svećenik obredno pere ruke, kao izraz čišćenja prije pristupanja Bogu. Taj se čin naziva lavabo (prema lat. lavare – prati). Pri tome ministrant svećeniku polijeva ruke vodom iz za to namijenjenog vrčića, a poslije svećenik briše ruke tzv. lavabo-rupčićem. Osim vrčića za vodu, postoji i vrčić za vino, a oba se zajedno nazivaju kostarice ili ampulice i izrađeni su ili od stakla ili od neke druge kovine, mogu biti različitih oblika i različitih dimenzija, s poklopcem ili bez njega. Kalež je pehar od plemenitog metala (najčešće od srebra, a iznutra pozlaćen, ali ponekad i potpuno pozlaćen ili čak zlatan) u kojem se drži euharistijsko vino. Češće ima ukrasni držač između podnožja i čaše. Nekada su kaleži bili veoma ukrašeni i skupocjeni (time se htjela pokazati neprocjenjiva vrijednost Kristove žrtve), a danas se preporuča da budu što jednostavniji. Kalež se pokriva s bijelim lanenim pokrovcem u obliku kvadrata, koji se naziva pala. Pala je često ili uštirkan ili ojačan tvrdim kartonskim umetkom. Patena ili plitica je sasvim plitak pladnjić od plemenite kovine u kojem se drže čestice pričesti u misi, najčešće samo ona hostija koju će svećenik blagovati. U tom se slučaju u posebnoj posudi nalaze hostije za ostale vjernike. Čestice kruha i kalež s vinom koji se žele posvetiti na misi stavljaju se na komad bijelog lanenog platna u obliku kvadrata, koji se naziva tjelesnik ili korporal. Na korporal se također stavlja Presveto kada se čuva ili izlaže na štovanje. Nakon euharistijske službe kalež se briše i čiste se posude za hostije, i to pomoću purifikatorija ili kaležnjaka, odnosno bijelog lanenog rupčića, dimenzija otprilike 40 x 25 cm.
