U ono vrijeme: Kad su farizeji čuli kako Isus ušutka saduceje, okupiše se, a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: »Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?«
A on mu reče: »Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim.
To je najveća i prva zapovijed.
Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.
O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.«
Riječ Gospodnja
RAZMIŠLJANJE
Ove nedjelje je opet riječ o licemjerstvu i opakosti farizeja koji se okomiše na Isusa da ga iskušaju. Zloba kao da ne iščezava, već kao da neprestano buja i raste samo zbog nevjere, zavisti i ljubomore. Farizejima uopće nije bio važan Zakon po kojem su se tobože ravnali, već samo da se dođu jedni drugima pokazati i nadmetati. Čak im nije bila bitna ni vjera, nego nekakva lažna gluma i sebičnost koja ih je vodila. Jedni prema drugima nisu u stanju bili biti dobrohotni, nego su se samo natjecali koji će ispasti mudriji i bolji u raspravama koje su vodili. Poštivanje Zakona je bila samo formalna stvar, ali uživo kao da se jedva čekalo da netko nešto krivo izrekne, izvede ili ne postupi doslovno po Zakonu, odmah su vadili kamenje i optuženog čovjeka su bez imalo krivnje kamenovali ili pribijali na križ ne vodeći nikakvo propitivanje i istraživanje. Podmuklost koju su skrivali u sebi, tada je kroz ta djela izlazila van na vidjelo. Farizeji se vjerojatno nisu slagali sa određenim Zakonom, ali su ga obdržavali samo da ne bi okrutno završili.
Danas je isto prisutna podmuklost, ali na drugi način. Danas se dopušta svim ljudima da javno izriču svoja mišljenja i neslaganja, kako bi određena javna lica izgledala susretljiva, brižna i milostiva, ali zapravo se ljude zatvara u zamku dopuštajući im takozvanu slobodu i otvorenost, ali im se tako skreće pažnja sa onoga što im se radi iza leđa. Kada se ljudima da preveliku slobodu i stavi puno nebitnih, ali zavodljivih stvari pred oči, onda se lakše njima i manipulira. A neki uporni pojedinci koji su svjesni svega toga i žele se boriti protiv toga, samo odjednom nestanu bez traga u nekim čudnim okolnostima.
Zato se danas potrebno zapitati jesu li nam dovoljno otvorene oči za sve s čime se susrećemo i promišljamo li o onome što nam se nudi i stavlja pred nas u određenim trenutcima u životu. Ima puno primamljivih stvari koje se na prvi dojam čine vrlo privlačne, ali kada se zaustavimo i razmislimo ubrzo se predomislimo i odbijemo. Neke stvari se možda na prvi dojam mogu činiti teške i odbojne za prihvatiti, ali ako pogledamo dugoročno mogu nam mnogo dobra donijeti i pomoći u životu. Zato je važno biti otvorenog uma za promišljanje i razmatranje, ali i otvorenog srca za doživljavanje vjere i primjenjivanje njenog pozitivnog učinka među drugim ljudima, kako bismo svi mogli živjeti u ljubavi kojom nas je Bog obdario.
Ljubav kojom smo obdareni je izrečena upravo u dvije zapovijedi ljubavi koju neprestano trebamo širiti i njegovati jedni među drugima da bi nam bilo ljepše i bolje i da bismo bili bliži Bogu. Otvorimo svoja srca i ljubimo, jer bez ljubavi smo ništa i nemamo ništa. Ljubav je najbolje i najjače sredstvo za sve životne situacije, kao što kaže hvalospjev Kor1(14,4-8;13): „..Ljubav je strpljiva, dobrostiva, ne zavidi, ne hvasta se i ne oholi se. Nije nepristojna, ne traži svoje, ne razdražuje se, zaboravlja i prašta zlo, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini. Sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nigda ne prestaje..“
„Sada ostaje vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali je najveća među njima ljubav.“
Marija Vračević
