U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu: »Kraljevstvo će nebesko biti kao kad deset djevica uzeše svoje svjetiljke i iziđoše u susret zaručniku. Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja. Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja. Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše. O ponoći nasta vika: ’Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!’ Tada ustadoše sve one djevice i urediše svoje svjetiljke. Lude tada rekoše mudrima: ’Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!’ Mudre im odgovore: ’Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite!’ Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: ’Gospodine! Gospodine! Otvori nam!’ A on im odgovori: ’Zaista kažem vam, ne poznam vas!’ Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!«
Riječ Gospodnja
Razmišljanje
Današnje evanđelje je opomena svima nama da ostanemo pripravni i budni za ulazak u Kraljevstvo Nebesko, kako nam se njihova vrata ne bi zatvorila. Prispodobe iz evanđelja imaju važnu ulogu, jer iz njih možemo puno naučiti, samo ako to želimo odnosno ako imamo otvoreno srce i otvoren um. Važno ih je htjeti razumjeti što nam to govore, jer su važne za tijek života svakog čovjeka koji je vjernik ako odluči primjeniti riječi koje je čuo i shvatio. Bitno je da se svaki vjernik iz dana u dan trudi biti mudar u postupcima koje čini, jer mu to omogućava da ide bliže k Bogu. Biti mudar znači dobro se pripremiti za svaku situaciju u životu, makar ona bila neočekivana, upravo kako su i mudre djevice bile pripravne za zaručnika uz upaljene svjetiljke. Danas je žalosno što je većina ljudi preopuštena i ne razmišljaju o svojoj duši, o Bogu, o načinu na koji se ponašaju prema sebi i čak i prema drugima. Sve te bitne stvari stavljaju u stranu i odmahuju rukom da su im nevažne, a usredotočuju se na to kako izgledaju, koliko novaca u novčaniku imaju, kakav auto voze i uzimaju to kao nešto jako bitno, no to je ludost koju slijede i kojom su zavedeni. Ostavljaju svoju dušu za kraj života, kada će zapravo biti prekasno za išta napraviti, poput ludih djevica koje su mislile da će se moći snaći za doliti ulje u svjetiljku, ali im to nije uspjelo. Na kraju ovoga života, sve to materijalno čovjek neće moći uzeti sa sobom i onda uistinu možemo zaključiti da su uzaludan trud uložili na potpuno krive stvari. Najvažnije je zapravo raditi na svojoj duši i poticati je da se razvija i raste kroz dobra djela, pomaganja, žrtvovanja, jer to je pravi i najbitniji put za Kraljevstvo Nebesko.
Ostati pripravan i budan znači svaki dan biti svjestan što činimo i što razmišljamo, ali trebamo i raditi na svojoj vjeri u Boga da bude jaka i nepokolebljiva, bez obzira na materijalne životne uvjete. Svakoga dana čovjeku vjerniku, Bog treba biti na prvom mjestu, jer od Njega je sve krenulo, On je sve stvorio i duhovni i materijalni svijet, darovao nam život za koji bismo Mu trebali biti zahvalni. U životu nam je uistinu dano sve kako bismo mogli živjeti i preživjeti, ali ako se samo u određenom trenutku usredotočimo na materijalni svijet i ono što nam on danas nudi, vrlo lako se izgubimo i budemo zavedeni, pa se tu rodi oholost i pohlepa za nepotrebnim stvarima. Nepotrebne stvari su sve materijalne stvari ovoga svijeta, koje ionako ne možemo ponijeti sa sobom na putu do Kraljevstva Nebeskoga. Potrebno je u ovome životu najprije raditi na svome duhovnome razvoju, a to znači razmišljati o Bogu, moliti se, činiti dobra djela i živjeti na način koji nas vodi bliže Bogu odnosno biti spreman pomoći i žrtvovati se za drugog čovjeka. Kada svaki dan uistinu vodimo na taj način, onda možemo reći da smo na putu prema Kraljevstvu Nebeskome i da gradimo i bogatimo svoju dušu, a ono najvažnije je da smo spremni susresti se sa „zaručnikom“ odnosno sa Isusom koji će nam omogućiti pristup u Kraljevstvo Nebesko. Zato svaki dan „Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!ʺ kada zaručnik može iznenada doći i one spremne duše sa sobom povesti, a one nespremne ostaviti.
Marija Vračević
