Prvo čitanje (2Ljet 36, 14-16.19-23):
Srdžba se i milosrđe Gospodnje očituje prognanstvom i izbavljenjem naroda.
Čitanje Druge knjige Ljetopisa
U one dane: Svi su svećenički poglavari i narod gomilali nevjeru na nevjeru slijedeći gnusna djela krivobožačkih naroda, oskvrnjujući dom Gospodnji, posvećen u Jeruzalemu.
Gospodin, Bog njihovih otaca, slao je k njima zarana svoje glasnike, slao ih svejednako, jer mu bijaše žao svojega naroda i svojega prebivališta. Ali su se oni rugali Božjim glasnicima, prezirući njegove riječi i podsmjehujući se njegovim prorocima, dok se nije podigla Gospodnja jarost na njegov narod te više nije bilo lijeka.
Spalili su Božji dom, oborili jeruzalemski zid i sve utvrde njegove vatrom spalili. One što izbjegoše maču odvede Nabukodonozor u Babilon u sužanjstvo. Postali su robovi njemu i njegovim sinovima, dokle nije nastalo perzijsko kraljevstvo. Da bi se ispunila riječ koju Gospodin reče na Jeremijina usta: »Dokle se zemlja ne oduži svojim subotama, počivat će za sve vrijeme u pustoši dok se ne ispuni sedamdeset godina.«
Ali prve godine perzijskoga kralja Kira, da bi se ispunila riječ Gospodinova objavljena na Jeremijina usta, podiže Gospodin duh perzijskoga kralja Kira te on oglasi po svemu svojem kraljevstvu usmeno i pismeno: »Ovako veli perzijski kralj Kir: ’Sva zemaljska kraljevstva dade mi Gospodin, Bog nebeski. On mi naloži da mu sagradim dom u Jeruzalemu, u Judeji. Tko je god među vama od svega njegova naroda, Bog njegov bio s njim, pa neka ide onamo!’«
Riječ Gospodnja
Otpjevni psalam (Ps 137, 1-8):
Pripjev: Nek mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ja ikada.
Na obali rijeka babilonskih
sjeđasmo i plakasmo
spominjući se Siona;
o vrbe naokolo
harfe svoje bijasmo povješali.I tada porobljivači naši
zaiskaše od nas da pjevamo,
mučitelji naši – da se veselimo:
»Pjevajte nam pjesmu sionsku!«Kako da pjesmu Gospodnju pjevamo
u zemlji tuđinskoj!
Nek se osuši desnica moja,
Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!Nek mi se jezik za nepce prilijepi
ako spomen tvoj smetnem ja ikada,
ako ne stavim Jeruzalem
vrh svake radosti svoje!
Drugo čitanje (Ef 2, 4-10):
Mrtvi grijesima, milošću ste spašeni.
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Efežanima
Braćo: Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa, oživi zajedno s Kristom – milošću ste spašeni! – te nas zajedno s njim uskrisi i posadi na nebesima u Kristu Isusu: da u dobrohotnosti prema nama u Kristu Isusu pokaže budućim vjekovima preobilno bogatstvo milosti svoje. Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao. Njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo.
Riječ Gospodnja
Evanđelje po Ivanu (3,14-21):
Bog je poslao Sina na svijet da se svijet spasi po njemu.
U ono vrijeme: Reče Isus Nikodemu: »Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni. Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega. A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena.«
Riječ Gospodnja
Ove nedjelje evanđelje nam govori o noćnom razgovoru Isusa i Nikodema jednog učenog farizeja, člana židovskog Velikog vijeća, koji je počeo vjerovati u Isusa jer je vidio čudesa koja je činio, pa je htio s Njime porazgovarati. Taj farizej Nikodem očito je imao određene dileme koje su ga zamarale i htio ih je razjasniti. Zato je za Isusa imao mnogo pitanja i koliko je god on bio učen, svejedno mu Isusove riječi koje je imao priliku čuti iz prve ruke, nisu bile jasne. Isus mu je rekao kako je potrebno da se svi rodimo od Duha Svetoga, da bismo mogli ući u Kraljevstvo nebesko i imati život vječni. Osim toga, Bog Otac je toliko ljubio i ljubi svijet koji je stvorio, da je poslao svoga Sina kako bi spasio svijet, a ne ga osudio. Važna je bila i važna je ostala vjera u Boga Oca koji je stvorio svijet i Boga Sina koji je došao na taj svijet žrtvovati se za sve nas kako bismo imali život vječni. Samo po čvrstoj vjeri u Isusa možemo doći do spasenja odnosno imati život vječni. „Tko vjeruje u njega, tomu se ne sudi; a tko ne vjeruje, već je osuđen, jer nije vjerovao u jedinorođenoga Sina Božjega.“ Svi smo pozvani vjerovati i trebamo težiti činiti dobra djela, kako bi se očitovalo da su nam djela učinjena u Bogu. A ako su nam djela učinjena u Bogu, onda težimo k svjetlu i želimo da se vide i otkriju djela koja činimo. A ako su nam djela zla, onda mrzimo svjetlo i ne želimo otkriti ta svoja djela.
Bog Otac je poslao svoje svjetlo na svijet odnosno svoga Sina Isusa, kako bi rasvijetlio puteve ljudima i usmjerio ih gdje trebaju ići, ali ljudi su više voljeli tamu, jer im djela bijahu zla. Zato su i odlučili maknuti svjetlo odnosno razapeti i izmučiti Isusa i poslati Ga u smrt. Međutim, koliko se god čovjek inatio i protivio dobru, te tonuo u tami, Isus je uskrsnuo, pobijedio je smrt i pokazao da uz Njega i po Njemu nema kraja, nego samo vječni život i svjetlo.
U ovome životu svakodnevno smo izloženi različitim svjetovnim utjecajima koji nas lako mogu odmaknuti od Boga i uputiti u ispraznost i besmisao. Na svakome čovjeku je svakodnevna odluka što će izabrati i kako će se prema tim utjecajima postaviti odnosno hoće li se htjeti svaki dan iskreno pomoliti, učiniti dobra djela i pomagati ljudima oko sebe, zapravo biti otvoreni svjedok svoje vjere ili će se htjeti skrivati u tami i bježati od svjetla. Prije su ljudi bili nevjerni i danas su nevjerni, ali Bog nas toliko ljubi i vjeran je u svojim obećanjima i ustrajan je u svojim pozivima, i želi nas spasiti od tame i ne želi da propadnemo. Zato nas Bog iznova poziva i potiče da priznamo svoje grijehe i suočimo se sa svojim zlim djelima, kako bismo zadobili oproštenje od Njega i kako bismo se mi sami sa sobom pomirili, te mogli ponovno živjeti u svjetlu, na miru i u ljubavi koračajući na pravom putu prema Bogu.
Marija Vračević
