U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu: »Kraljevstvo će nebesko biti kao kad deset djevica uzeše svoje svjetiljke i iziđoše u susret zaručniku. Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja. Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja. Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše. O ponoći nasta vika: ’Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!’ Tada ustadoše sve one djevice i urediše svoje svjetiljke. Lude tada rekoše mudrima: ’Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!’ Mudre im odgovore: ’Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite!’ Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: ’Gospodine! Gospodine! Otvori nam!’ A on im odgovori: ’Zaista kažem vam, ne poznam vas!’ Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!«

Riječ Gospodnja

Razmišljanje

Današnje evanđelje je opomena svima nama da ostanemo pripravni i budni za ulazak u Kraljevstvo Nebesko, kako nam se njihova vrata ne bi zatvorila. Prispodobe iz evanđelja imaju važnu ulogu, jer iz njih možemo puno naučiti, samo ako to želimo odnosno ako imamo otvoreno srce i otvoren um. Važno ih je htjeti razumjeti što nam to govore, jer su važne za tijek života svakog čovjeka koji je vjernik ako odluči primjeniti riječi koje je čuo i shvatio. Bitno je da se svaki vjernik iz dana u dan trudi biti mudar u postupcima koje čini, jer mu to omogućava da ide bliže k Bogu. Biti mudar znači dobro se pripremiti za svaku situaciju u životu, makar ona bila neočekivana, upravo kako su i mudre djevice bile pripravne za zaručnika uz upaljene svjetiljke. Danas je žalosno što je većina ljudi preopuštena i ne razmišljaju o svojoj duši, o Bogu, o načinu na koji se ponašaju prema sebi i čak i prema drugima. Sve te bitne stvari stavljaju u stranu i odmahuju rukom da su im nevažne, a usredotočuju se na to kako izgledaju, koliko novaca u novčaniku imaju, kakav auto voze i uzimaju to kao nešto jako bitno, no to je ludost koju slijede i kojom su zavedeni. Ostavljaju svoju dušu za kraj života, kada će zapravo biti prekasno za išta napraviti, poput ludih djevica koje su mislile da će se moći snaći za doliti ulje u svjetiljku, ali im to nije uspjelo. Na kraju ovoga života, sve to materijalno čovjek neće moći uzeti sa sobom i onda uistinu možemo zaključiti da su uzaludan trud uložili na potpuno krive stvari. Najvažnije je zapravo raditi na svojoj duši i poticati je da se razvija i raste kroz dobra djela, pomaganja, žrtvovanja, jer to je pravi i najbitniji put za Kraljevstvo Nebesko.

Ostati pripravan i budan znači svaki dan biti svjestan što činimo i što razmišljamo, ali trebamo i raditi na svojoj vjeri u Boga da bude jaka i nepokolebljiva, bez obzira na materijalne životne uvjete. Svakoga dana čovjeku vjerniku, Bog treba biti na prvom mjestu, jer od Njega je sve krenulo, On je sve stvorio i duhovni i materijalni svijet, darovao nam život za koji bismo Mu trebali biti zahvalni. U životu nam je uistinu dano sve kako bismo mogli živjeti i preživjeti, ali ako se samo u određenom trenutku usredotočimo na materijalni svijet i ono što nam on danas nudi, vrlo lako se izgubimo i budemo zavedeni, pa se tu rodi oholost i pohlepa za nepotrebnim stvarima. Nepotrebne stvari su sve materijalne stvari ovoga svijeta, koje ionako ne možemo ponijeti sa sobom na putu do Kraljevstva Nebeskoga. Potrebno je u ovome životu najprije raditi na svome duhovnome razvoju, a to znači razmišljati o Bogu, moliti se, činiti dobra djela i živjeti na način koji nas vodi bliže Bogu odnosno biti spreman pomoći i žrtvovati se za drugog čovjeka. Kada svaki dan uistinu vodimo na taj način, onda možemo reći da smo na putu prema Kraljevstvu Nebeskome i da gradimo i bogatimo svoju dušu, a ono najvažnije je da smo spremni susresti se sa „zaručnikom“ odnosno sa Isusom koji će nam omogućiti pristup u Kraljevstvo Nebesko. Zato svaki dan „Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!ʺ kada zaručnik može iznenada doći i one spremne duše sa sobom povesti, a one nespremne ostaviti.

Marija Vračević

U ono vrijeme: Isus prozbori mnoštvu i svojim učenicima: »Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji. Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine. Vežu i ljudima na pleća tovare teška bremena, a sami ni da bi ih prstom makli. Sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide. Doista, proširuju zapise svoje i produljuju rese. Vole pročelja na gozbama, prva sjedala u sinagogama, pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu ’Rabbi’. Vi pak ne dajte se zvati ’Rabbi’, jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća. Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš – onaj na nebesima. I ne dajte da vas vođama zovu, jer jedan je vaš vođa – Krist. Najveći među vama neka vam bude poslužitelj. Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.«

Riječ Gospodnja

U današnjem evanđelju Isus je usmjerio svoju opomenu prema ponašanju tadašnjih farizeja, izričući sve ondašnjem mnoštvu i svojim učenicima, ali zapravo sve izrečeno je usmjereno i prema svima nama. Svi smo pozvani postati svjesni onoga što činimo i biti ponizni u tom svome djelovanju. Darovan nam je ovaj život da izvršavamo zadatke koje nam je Bog zadao, kako bismo bili dostojni ući u Kraljevstvo Nebesko kada nam dođe vrijeme. Svaki čovjek je dobio određeni zadatak koji treba izvršiti i ispuniti, samo ovisi dali želi to prihvatiti i prepoznati. Sve nas je Isus svojim primjerom i životom pozvao da služimo jedni drugima i budemo ponizni »jer jedan je vaš vođa – Krist. Najveći među vama neka vam bude poslužitelj. Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.« Upravo je
važno da se naučimo služiti jedni drugima i da budemo otvoreni biti poslužitelji i biti poniženi, jer nam to omogućava da prilazimo i budemo bliže Isusu koji nam je glavni primjer.

Ponašanje ondašnjih farizeja je bilo upečatljivo ljudima onoga vremena, ali je i svima nama danas. Trebali su ponizno voditi ondašnje ljude, ali nisu, već su samo glumili dobre vođe. Farizeji nam pružaju primjer koji zapravo ne trebamo slijediti i koji trebamo izbjegavati. Oni su uvijek puno govorili i isticali što bi se trebalo činiti i kako se ponašati, osuđivali su sve ljude oko sebe za određeni način njihovog ponašanja, ali se oni sami nisu ponašali na način kojega su sami samo usmeno podržavali. Težili su uvijek da budu proslavljeni, viđeni, smješteni u prvim redovima, druge su ljude osuđivali, a sami nisu bili u stanju pomaknuti se i raditi na sebi i dati ono najbolje od sebe. Htjeli su biti uzdizani i smatrani važnijima od svih drugih i time im je rasla oholost i sebičnost, koje nisu donosile ništa pozitivno. Farizeji nisu bili u stanju služiti ljudima oko sebe i tako raditi na svojoj poniznosti koja je najvažnija i u odnosu prema Bogu i u odnosu prema čovjeku. Očito svega toga nisu bili svjesni i smatrali su da ispravno postupaju, a zapravo su se odmicali sve više od Boga.

Danas oni koji nam trebaju davati dobar primjer poniznosti, služenja i pokornosti su svećenici. Oni su se odlučili na služenje Bogu i služenje čovjeku, tako da posreduju u približavanju ljudi k Bogu i izvršavaju svoju službu na koju su pozvani. Svi ljudi bili oni obični ljudi, svećenici ili farizeji, su samo mali ljudi koji su dobili zadaću da u poniznosti rade na sebi i da pomažu svima koje susreću postati bliži Bogu, kako bi i oni sami bili bliži Bogu i osigurali si mjesto u Kraljevstvu Nebeskome.

Jesi li i ti spreman/spremna služiti drugima i biti ponizna osoba??

Marija Vračević

U ono vrijeme: Kad su farizeji čuli kako Isus ušutka saduceje, okupiše se, a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: »Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?«
A on mu reče: »Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim.
To je najveća i prva zapovijed.
Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.
O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.«

Riječ Gospodnja

RAZMIŠLJANJE

Ove nedjelje je opet riječ o licemjerstvu i opakosti farizeja koji se okomiše na Isusa da ga iskušaju. Zloba kao da ne iščezava, već kao da neprestano buja i raste samo zbog nevjere, zavisti i ljubomore. Farizejima uopće nije bio važan Zakon po kojem su se tobože ravnali, već samo da se dođu jedni drugima pokazati i nadmetati. Čak im nije bila bitna ni vjera, nego nekakva lažna gluma i sebičnost koja ih je vodila. Jedni prema drugima nisu u stanju bili biti dobrohotni, nego su se samo natjecali koji će ispasti mudriji i bolji u raspravama koje su vodili. Poštivanje Zakona je bila samo formalna stvar, ali uživo kao da se jedva čekalo da netko nešto krivo izrekne, izvede ili ne postupi doslovno po Zakonu, odmah su vadili kamenje i optuženog čovjeka su bez imalo krivnje kamenovali ili pribijali na križ ne vodeći nikakvo propitivanje i istraživanje. Podmuklost koju su skrivali u sebi, tada je kroz ta djela izlazila van na vidjelo. Farizeji se vjerojatno nisu slagali sa određenim Zakonom, ali su ga obdržavali samo da ne bi okrutno završili.

Danas je isto prisutna podmuklost, ali na drugi način. Danas se dopušta svim ljudima da javno izriču svoja mišljenja i neslaganja, kako bi određena javna lica izgledala susretljiva, brižna i milostiva, ali zapravo se ljude zatvara u zamku dopuštajući im takozvanu slobodu i otvorenost, ali im se tako skreće pažnja sa onoga što im se radi iza leđa. Kada se ljudima da preveliku slobodu i stavi puno nebitnih, ali zavodljivih stvari pred oči, onda se lakše njima i manipulira. A neki uporni pojedinci koji su svjesni svega toga i žele se boriti protiv toga, samo odjednom nestanu bez traga u nekim čudnim okolnostima.

Zato se danas potrebno zapitati jesu li nam dovoljno otvorene oči za sve s čime se susrećemo i promišljamo li o onome što nam se nudi i stavlja pred nas u određenim trenutcima u životu. Ima puno primamljivih stvari koje se na prvi dojam čine vrlo privlačne, ali kada se zaustavimo i razmislimo ubrzo se predomislimo i odbijemo. Neke stvari se možda na prvi dojam mogu činiti teške i odbojne za prihvatiti, ali ako pogledamo dugoročno mogu nam mnogo dobra donijeti i pomoći u životu. Zato je važno biti otvorenog uma za promišljanje i razmatranje, ali i otvorenog srca za doživljavanje vjere i primjenjivanje njenog pozitivnog učinka među drugim ljudima, kako bismo svi mogli živjeti u ljubavi kojom nas je Bog obdario.

Ljubav kojom smo obdareni je izrečena upravo u dvije zapovijedi ljubavi koju neprestano trebamo širiti i njegovati jedni među drugima da bi nam bilo ljepše i bolje i da bismo bili bliži Bogu. Otvorimo svoja srca i ljubimo, jer bez ljubavi smo ništa i nemamo ništa. Ljubav je najbolje i najjače sredstvo za sve životne situacije, kao što kaže hvalospjev Kor1(14,4-8;13): „..Ljubav je strpljiva, dobrostiva, ne zavidi, ne hvasta se i ne oholi se. Nije nepristojna, ne traži svoje, ne razdražuje se, zaboravlja i prašta zlo, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini. Sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nigda ne prestaje..“
„Sada ostaje vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali je najveća među njima ljubav.“

Marija Vračević